Prema maloj, ali živoj tradiciji našeg portala u nastavku donosimo galeriju fotografija snimljenih na mraclinskim obiteljskim i prijateljskim proslavama ovogodišnjeg “Dana Oluje”, kako u selu tako i na moru. Eto nas: Mraclin, Rtina, Omiš, Ugljan, Krk…
U povodu današnjeg praznika uz bistu mraclinskog viteza Tomislava Hrkovca okupili su se članovi obitelji, branitelji, čelnici Mjesnog odbora i mraclinskih udruga te položili vijence i zapalili svijeće. Čuvajmo tekovinu koja je krvlju izvojevana, poruka je današnje komemoracije, vodimo računa o svojoj povijesti gledajući u budućnost, stvarajući sretnu, sigurnu i prosperitetnu domovinu.
Sretan vam Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja!
Vijeće Mjesnog odbora Mraclin poziva sve mještane da se sutra, 5. kolovoza u 8 sati kod biste Tomislava Hrkovca pridruže polaganju vijenca povodom obilježavanja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti te Dana hrvatskih branitelja.
Čestitamo ovaj naš narodni praznik i ujedno pozivamo sve naše čitatelje, ma gdje bili, da nam se jave s fotografijama sa svojih proslava kako bismo ih objavili na portalu i na taj način uveličali medijsko obilježavanje “Dana Oluje”.
Dok nam živo srce bije!
Nakon Kurilovca, koji je pobijeđen rezutatom 5:2, u drugoj je pripremnoj utakmici Mraclin na Grabi ugostio i dobio jednako rangirani Samobor (III. NL Centar) 3:2. Spomenimo da je u domaćoj momčadi nedostajalo čak sedam igrača (Brdek, J. Domitrović, Dianežević, Borovac, Sudar, Đurašić i Grižić) pa je roster trenera Marka Biljana bio izuzetno kratak. Gosti nisu imali takvih problema, njihov trener Marko Pancirov imao je solidan broj igrača u pričuvi, a momčad mu je imala jalovu inicijativu, no ozbiljnih prilika bilo je na obje strane. U 28. minuti Samobor je “otključao” domaća vrata golom Brekala koji je pogodio s lijeve strane u suprotan kut domaćeg vratara Zagorca. U drugoj dionici, točnije u 58. minuti na jedan ubačaj Matića iz prekida utrčao je u peterac Smolković i nivelirao rezultat. Samoborce je po drugi puta u prednost desetak minuta prije kraja odveo Severac, što pet minuta kasnije poništava Kaurin preciznim udarcem u desni kut s kojih dvadesetak metara. Većina nazočnih već je pomislila da će konačni rezultat biti bez pobjednika, a nakon jedne akcije u 88. minuti pred golom gostiju oboren je napadač Hajduk što je sudac okarakterizirao najstrožom kaznom. Kazneni udarac manirom vrsnog strijelca izveo je igrač koji ga je izborio: Hajduk je loptu poslao u desni, a golmana u suprotan kut za konačnih 3:2.
MRACLIN – SAMOBOR 3:2
SRC Nova graba.
Gledatelja 60.
Sudac: Adam Golubić.
STRIJELCI: 0:1 – Brekalo (28), 1:1 – Smolković (58), 1:2 – Severec (80), 2:2 – Kaurin (85), 3:2 – Hajduk (88 – 11 m).
MRACLIN: Zagorac, Marjanović, Rajić, Smolković, B. Dandić, Ivanković, Rakas, Kaurin, Matić, Godinić, Hajduk (još su igrali: Matejčić, Markov, I. Kos). Trener: Marko Biljan.
SAMOBOR: Klemenčić, Čerkez, K. Regović, Balenović, Landeka, Hasan, A. Regović, Razum, Brekalo, Pezo, Kulenović (još su igrali: Kahlina, Severec, Kovačević, Galeković, Stupar, Jančić i Hribar). Trener: Marko Pancirov.
Juraj Galeković iz Mraclina svečano je proslavio svoj 80. rođendan. Svi pozvani gosti dobili su pozivnice na kojima su fotografijama označene najznačajnije dionice života gospodina Juraja:
– Slika s bavarskim šeširima iz vremena kad se Romana udavala, na brijegu visokom 1300 m, pa kada sam hodao 800 km da bi došao iz Stuttgarta u Mraclin, zatim foto gdje mi je obitelj i pokojni zet i njihovo vjenčanje. Dalje su na slici kuglaši, povratnici iz Njemačke, mi smo bili među osnivačima i još kuglamo u Gorici. Također i moj Kuglaški klub Hajduk. Kuglali smo u prvoj kuglačkoj ligi u Baden-Wuerttembergu. U Njemačkoj sam kuglao 50 godina, a ovdje u Hrvatskoj kuglam i danas. Krajem godine uvijek imamo druženje na kojem se okupe svi povratnici kuglaši iz cijele okolice Velike Gorice. Tu je i moja folklorna grupa koju sam vodio 24 godine.
Proslava rođendana održana je u Društvenom domu u Mraclinu gdje je bilo 80 uzvanika. Točno prema broju godina. Goste je zabavljao mladi tamburaški sastav iz Kravarskog. Među gostima je bio šogor Darko, sestre i nećakinja koja kao fizičarka radi u Parizu i priznata je cijelom svijetu, ali se ipak želi vratiti u Hrvatsku. Također je došla i nećakinja iz Rijeke. Uz njih su bili i mnogi dragi gosti kuglaši i umirovljenici kao i mnoge obitelji iz Mraclina. Da se naše kuharice ne muče po toj vrućini, za bogati jelovnik bio je zadužen restoran Grof.
– Na proslavi su najviše inzistiralale moje kćeri Maja i Romana. Tu su bile i unuke Lea, Minea i unuk Luka. Posebno nas je razveselio dolazak gospođe iz Slovenije s kojom smo bili u Njemačkoj i njezine prijateljice.
Susret ljudi koji su mnogo vremena proveli zajedno izazvao je puno emocija i suza koje je u takvim situacijama nemoguće zadržati. Gospodin Juraj posebno i najviše zahvaljuje svojoj gospođi Ani koja je to sve organizirala i koja mu je podrška u životu od trenutka kada su se prvi puta ugledali i zavoljeli. Također i Mjesnom odboru koji je izašao u susret te bez problema ustupio Društveni dom koji je bio ukrašen dekoracijama što su samo za tu svečanost donesene iz Njemačke.
Naš Jurek bio je niskog rasta, sičušne konstitucije s vidnom mentalnom retardacijom. Rodom je bio iz Kozjače. Godinama je bio na relaciji Kozjača-Mraclin i to cipel-cugom, bez obzira na vremenske uvjete. Baza mu je bila kod Stjepana Galekovića Gosponovoga. Radio je kao sluga u okviru svojih mogućnosti kako bi zaradio koji dinar. Uvijek je bio u visokim gumenim čizmama, nosio je neku ofucanu halu (sako), na glavi šešir na kojim je obavezno imao zataknut neki cvijet. Na ramenu je nosio pinklec, a u ruci štap koji mu je služio kao oslonac jer je put bio poprilično dug.
Kad bi došao u Mraclin prva stanica mu je bila dućan, u ono vrijeme OPZ Turopolje. Kupio bi vjerojatno nešto za okrjepu, ali najbitnije su mu bile kartonske škatule (kutije) koje je skupljao. Uz to sakupljao je i stare vure. Kad smo saznali da je Jurek kod dućana začas bi se okupilo puno djece i tražili smo ga da nam pjeva. Nije htio badava već samo za dinare ili stare vure. Očito mu je bio životni san postati urar. Budući da je teško govorio pitao je “Bora ti, imaš li kakvu uru?” Znali smo mu dati plastičnu vuru s proštenja. Bio je jako sretan, stavil bi je na ruku i svima pokazival. Kad bi dobio koji novčić pjeval je ko slavuj. Pjesma je išla ovako, ali je dijelom bila nerazumljiva:
Oj, šenice se lasale curice,
Se lasale, oj, se lasale
Pon ovore koja koga vole.
Prva voli šustera, druga opajnčara,
Oj, opaejnšara.
Ja bi svoju milu obukel u svilu
Neka mila znade da ju rad imadem.
Devojčice mala, ti si moje srce otrovala.
Djeca su ga voljela, ali su ga često i zadirkivala. Tada je bio jako neugodan, prostačil je i klel. U trenucima kad bi mu se probudila muževnost otkopčao bi šlic i gledao bi je li to netko primijetio. Bio je jako nepredvidiv.
Vezano uz Jureka u sjećanju mi je ostala još jedna dogodovština. Pri moje bake Nade Rackove zmetala se kukuriza i nosila na najže. Kola su bila puna pa su u pomoć došli mamin bratić Čomi, njegova mama – kak sam ju zvala, teta Jona – bila je tu i moja teta Barek, baka Nada i moji mama i tata. Svi su bili zaokupljeni poslom i nisu marili kaj deca delaju. U jednom momentu pojavil se Jurek, koji je bil na putu za Kozjaču. Djeca su odmah prišla k njemu. Tu je bila Maja Malčeva i moja braća Mario i Marija. Znajući da je put do Kozjače dugi odlučili su ga pospraviti spat na štalu. Jurek se po lojtri nekak spentral na štalu, pokrili su ga s gujnom za pokrivanje konja i rekli mu da ne puši. Svjesni su bili opasnosti pa su se komešali oko štale, kaj nije prošlo neprimijećeno. Tata ih je u jednom trenutku pital da kaj tulko hode oko štale, kaj im treba? Morali su priznati da je Jurek gore. Svi su se uspaničili i počeli vikati: – Vlečete ga dole, očete da štalu zapoli! Zgorel bu i on i seno i blogo kaj je u štali i celi kut. Jureka su zvlekli dole i on je dalje nastavil svojim putem. Ni ovaj put nije imal sreće.
Otišao je davno. Bio je poseban, drugačiji od ostalih i kao takav je bio prihvaćen.
