Čitam neki dan Sportske novosti, na baš toj jutarnjoj kavici v bircu „na ulasku u village“. Čitam ih iako sam si, a shodno tradicionalnoj pošalici minulih dana, lijepo „nabacil“ – ne otvaraj Sportske, ispadamo!!!
A u istim tim novinama – dašak minulih dana. Suprotni novinar s bistranjske strane prisjetio se „Brebrića, Dandića i ostalih, onog Mraclina“, onog koji nije ni nalik ovom današnjem. Onog koji je bio bolji, daleko bolji, koji je nudio slike, preslike, nudio srce i dušu, pisao čitkim rukopisom, briljirao, trijumfirao, rijetke ostavljao ravnodušnim. Ondašnji, ondašnji!!! A današnji? Vječiti veliki Tin opisao bi ga epitafima… „kako je teško biti slab, kako je teško biti sam, i biti star, a biti mlad!“.
Ništa na ovome svijetu nije odvajkada, niti je „zanavek“, učili su nas naši stariji, pametniji i mudriji. I ostalo nam je zapisano, jer, mi smo, htjeli to oni priznati ili ne, bili generacija koja je slušala i koja je pamtila. Jedna od posljednjih koja je htjela slušati. I na tome učiti. Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu, napisal je drugi vječiti i veliki.
Povijest Nogometnog kluba Mraclin iznimna je ostavština, iznimna priča o generacijama, mladcima i veteranima, legendama i onima „usputnima“, priča o kibicima i Živicama, Grabi i Novoj Grabi, priča o odrastanjima. Povijesni značaj svakako nadmašuje činjenicu da danas klub „glavinja poput ljubitelja starog vina i mlade gazdarice“, da tek rijetki u njemu pronalaze gušt, dobru kob ili potrebu, da pjevna „što će meni bez vas utakmice nedjeljom“ više ne stanuje u turopoljskoj mraclinskoj ravnici.
Možda se i varam, možda će nas i demantirati kakav glasnik dobrih vijesti, kakav mornar na palubi zaboravljenog broda, na vjetrometini s koje vas šibaju ekonomski jadi, svakidašnje jadikovke i vječiti jadni pijanisti naslonjeni na baš tu mraclinsku ogradu. Isti oni koji o tome, kao i o svemu drugome, znaju – baš sve. Samo ih nitko ništa ne pita.
Ostala su tek ogledala ušminkanog travnjaka, mjesto koje su si legende rezervirale da iz njega promatraju i u dogledno vrijeme prosiplju njihov pepeo po desnom krilu; ostale su zabilježene kapi znoja kao zalog bezvremenskom travnjaku i objektu, uz usputnu zahvalu jednom velikom gospodinu. Onom kojem su zli jezici i prljava mašta pokazali put koji više nije vodio ka Grabi. Dovoljno za povijest? Dovoljno za nastavak? Apsolutno. …“Što si duša, jezik, majka, a ne znamen, za te živim, samo za Te, Amen“.
Tin MEŠTROVIĆ, 30.rujna 2015.