Godine 835. papa Grgur IV. premjestio je svetkovinu Svih svetih na 1. studenoga upravo da bi potisnuo keltsku svetkovinu Samhaina. Razlog, dakle, nije spajanje sličnih slavlja u jedan, nego zatiranje poganskog onim kršćanskim i odvraćanje novoobraćenih kršćana od sudjelovanja u poganskim svetkovinama
I ove godine upozoravamo naše čitatelje da ne podlegnu marketinškoj propagandi koja poziva na sudjelovanje u obilježavanju poganskog blagdana Halloweena, pučkim rječnikom “Noći vještica”, koji od vjere u zagrobni život stvara lakrdiju. Industrija zabave agresivno ga nameće zasjenjujući njime kršćanske blagdane Svih svetih i Dušnoga dana. Dobrim poznavanjem povijesti i sadržaja Halloweena najbolje ćemo razumjeti njegovu suprotnost i suprotstavljenost kršćanskoj vjeri u uskrsnuće tijela i život vječni. Stop poganstvu i lakrdiji!
Sam pojam halloween, anglosaksonskog podrijetla, kovanica je od All Hallow’s Evening, što u prijevodu znači Sveta večer ili noć uoči Svih svetih, iz čega je bjelodano da se ovaj poganski blagdan oslanja na kršćansku svetkovinu Svih svetih. Ne dopustimo se zavesti podvalama Jeana Markale (iznesenima u knjizi prevedenoj na hrvatski: Halloween. Povijest i tradicije, izd. TIM press Zagreb 2012.), na koje ćemo se u ovom prilogu osvrtati, prema kojima je halloween keltska pretkršćanska tradicija prijateljska kršćanstvu (kršćanopoganstvo).
Keltomanija
Halloween nas vraća Keltima i njihovu poimanju vremena, kalendara i slavlja blagdana. Nasuprot prevladavajućoj suvremenoj keltomaniji, valja napomenuti, naše znanje o Keltima vrlo je oskudno, dijelom i nagađanje, zahvaljujući druidskom zaziranju od pisanja, pa tako obredi suvremenih keltomana pate od nedostatka povijesnog uporišta i pouzdane tradicije.
Suprotno od gregorijanskog kalendara (ime je dobio po papi Grguru Velikom koji ga je uveo u Crkvu) koji se zasniva na solarnoj godini, keltski kalendar, kao i židovski, zasniva se na lunarnoj godini.
Keltska godina razdijeljena je u dva jednaka dijela, zimsko ili mračno razdoblje, i svijetlo ili ljetno, a obilježena je s četiri glavna blagdana (sabata): Samhain, 1. studenoga, njime je započinjala keltska godina (“Vještičja Nova godina”) i iz njega se kasnije iznjedrio halloween. Za njim slijedi Imbolc 1. veljače (svetkovina vatre, “Gozba Svjetla”, označava početak novog života nakon zimskog razdoblja mirovanja i prvi dan vještičjeg proljeća), Beltane 1. svibnja (početak svijetle polovice godine ili ljeta, oproštaj od “boga Zime” i dobrodošlica “bogu Ljeta”), i Lughnasadh 1. kolovoza (predstavlja slavlje Luga, keltskog boga Sunca, vatre i svjetla, i početak keltske jeseni). Samhain (ponegdje i Samain, Samhuin, Samfuin) najvažniji je blagdan keltskog kalendara, “kraja ljeta” i početka zime, nadasve početka Nove godine. Slavljem Samhaina predsjedali su kralj i druidi (keltski svećenici).
Samhain se slavio i do šest dana. Kelti su se, kao pastirski narod koji se uzdržavao stočarstvom, za svoje “Gozbe besmrtnosti”, običavali prežderavati, prenapijati i orgijati.
Veprovina i svinjetina, razvidno već iz filmova o Asterixu i Obelixu, predstavljala je “hranu besmrtnosti” koja je prevladavala barem kod Gala u Irskoj. Svinja, osobito domaća, bila je nužna za prehranu obitelji tijekom zimskih mjeseci, pa to objašnjava i zašto je smatrana životinjom “Drugoga svijeta”, a svinjari, uglavnom druidi, uživali su povlašteni status.
Samhain je istovremeno, nalik saturnalijama u Rimu i karnevalima u Europi, predstavljao rušenje svih društvenih i ćudorednih pravila ponašanja i zabrana, njihovo izokretanje i izrugivanje, svjesno prekoračenje društvenog poretka. Alkohol (pivo i medovina), razni opijati (konoplja i gljive) te orgije (opijenost erosom), služili su im kao sredstva za postizanje viših razina svijesti, stanja između sna i jave, vidljivog i nevidljivog, ovozemaljskog i onozemaljskog, ljudskog i božanskog. Cilj je bio ujediniti energije, uravnotežiti muške i ženske, dovesti ih u jedinstveni tok, ući u “Drugi svijet”, koji se nalazio “svugdje i nigdje”. Granica između vidljivog i nevidljivog svijeta, vjerovali su, najtanja je u noći Samhaina, kad su sve mogile otvorene, pa je te noći svim živima omogućeno da bez poteškoća stupe u kontakt sa svijetom bogova, junaka i mrtvih. Samhain je noć u kojoj vrijeme staje, svatko može prijeći iz jednog svijeta u drugi, jer to omogućava nepostojanje vremena.
Slavlje Samhaina sadržavalo je i prinošenje žrtava, životinja (obično dvaju mladih bikova) ali, nema sumnje, i ljudskih žrtava, simbolično i stvarno.
Gali su, na primjer, pravili velike lutke od pruća, drva i slame, u koje bi zatvarali žive ljude i spaljivali ih. Poznati su i kao krvoločan narod koji je njegovao kult obezglavljivanja. Odrubljene glave svojih neprijatelja oni su nosili obješene kao ukras na ormi svojih konja a sačuvane su nam i posebne vješalice za lubanje što su ih izrađivali.
Sudjelovanje u blagdanu Samhain bilo je obvezatno za sve pripadnike plemena, muškarce i žene, svih staleža, a kazna za nesudjelovanje bila je ludilo ili smrt, što bi ih, prema vjerovanju, prouzročile nevidljive sile koje bdiju nad skladom u svijetu. Samhain je istovremeno vjerska (prožimao je sva zbivanja), sudbena (razrješavali su se unutarnji sukobi), trgovačka (sklapali se poslovni ugovori) i ina svetkovina.
Povijest Halloweena
Stari poganski blagdan Samhain nestao je obraćenjem Kelta na kršćanstvo ili, prema tezi J. Markale, samo se pomiješao s novom religijom, iz čega se iznjedrio “kršćanopoganski” blagdan Halloween: “Običaji povezani sa Samainom sačuvani su dakle u srednjovjekovnoj Irskoj i Škotskoj, usporedno s liturgijom koju je kršćansko svećenstvo uvelo za blagdan Dana svih svetih, a kako se čini, bez sukoba između puka i svećenstva, čiji je zadatak bio prosvjećivanje vjernika.” Halloween je, prema Markali, dugo vremena bio ograničen na područja Irske, Škotske i sjeverozapadne Europe, dok se u XIX. stoljeću nije počeo širiti svijetom, prvenstveno po engleskom govornom području, a zahvaljujući Ircima, prodro i do Amerike. Širenju je kumovala strašna glad koja je pogodila Irsku sredinom XIX. stoljeća, uzrokovana bolešću krumpira, važnim izvorom prehrane irskog stanovništva.
Irci i Škoti izbjegli u Ameriku (između njih neki su postali i slavni, poput obitelji Kennedy, Reagan i Clinton) sa sobom su ponijeli i neke svoje običaje i poganska slavlja, među kojima je, dakako, bio i halloween. Ubrzo se proširio i na Kanadu, najprije anglofonsku a potom i frankofonsku, a između 1920. i 1930. zahvatio i pokrajinu Quebec. Nakon Drugoga svjetskog rata širenje se nastavilo sve do naših dana.
Halloween je podrazumijevao vjerovanje da u noći uoči Dana svih svetih mrtvi napuštaju svoje grobove te se nakratko opet vraćaju na Zemlju i posjećuju svoje domove. Ti pokojnici, oslobođeni iz Drugoga svijeta, izazivali su strah kod živih, zbog toga su se živi, prestrašeni mogućnošću susreta s mrtvima, prekrivali zastrašujućim maskama, podizali veliku buku, i drugim praznovjerjima pokušavali umilostiviti mrtve. Na Halloween se suzdržavalo od uobičajenih poslova, posebno kućnih. Izbjegavalo se izlaziti u halloweenskoj noći, ostavljala su se odškrinuta vrata kako bi lutajuće duše mogle svratiti, u znak dobrodošlice održavala se vatra na ognjištu, a na stolu ostavljala hrana za pokojne. Noć uoči Svih svetih suzdržavalo se i od lova, jer se vjerovalo da su šume tada pune lutajućih duša, pa se pazilo da se koja ne bi nastrijelila.
Ne bi se, nadalje, kopala zemlja da se motikom ne bi udarilo u koju lutajuću dušu, niti bi se melo, da ju se ne bi ozlijedilo, za što bi se ona mogla osvetiti. Bojalo se hodati u noći uoči Svih svetih, kako se ne bi stalo na nekoga mrtvog jer su, vjerovalo se, tako gusto bili poredani. Tijekom Halloweena nije se smjelo prati rublje, jer bi inače netko od ukućana umro u godini koja slijedi. Pranje posteljine u halloweenskoj noći značilo je pranje vlastitoga mrtvačkog pokrova. Od zle kobi, vjerovalo se, da se može zaštititi paljenjem velikih vatri na trgu i škropljenjem zlih duhova blagoslovljenom vodom.
“Pokrštavanje” poganskih svečanosti
Da bi iskorijenila poganske običaje i blagdane, od njihovih slavlja odvratila novoobraćene kršćane, na dan njihovih obilježavanja Crkva je uvodila svoja slavlja. Najveći kršćanski blagdan Uskrsa Crkva slavi od svojih početaka, najprije svake nedjelje, a uskoro i jednom godišnjom svetkovinom, koju će Nicejski sabor (325. godine) odrediti da bude prve nedjelje nakon proljetnog uštapa, uštapa što slijedi proljetni ekvinocij, pa nije sablažnjivo što Isusovo uskrsnuće crkveni oci ilustriraju slikom proljeća, buđenja prirode.
Božić, blagdan Kristova rođenja, ustalio se nešto kasnije (prve pisane tragove susrećemo u trećem stoljeću). Razlozi su već spomenute (pastoralne) naravi. Kako bi potisnula rimski poganski blagdan Mitre (Natalis Solis Invicti), čiji je simbol bilo Sunce, a slavio se 25. prosinca, Crkva je Mitrin simbol Sunca zamijenila simbolom Krista, na datum slavlja kulta Mitre odredila da se slavi rođenje Isusa Krista, “svjetla svijeta” (Iv 8,12) kojega prorok Malahija nazva “Sunce pravednosti” (Mal 4,2). Nipošto nije riječ, kako piše Markale, da je Crkva preuzela rođenje Mitre u vrijeme zimskog solsticija, kao ni da je kršćanska svetkovina Svih svetih izdanak poganske svetkovine Samhaina, radi čega među njima uporno traži analogije, baš naprotiv, kršćanstvo je uvođenjem vlastitih svetkovina na datume poganskih slavlja težilo poganske blagdane potisnuti, iskorijeniti, s više ili manje uspjeha, o čemu najbolje svjedoči i reciklirani poganski blagdan Halloween. Markale piše dalje da je Halloween opravdano, pazite ovo, “smatrati ne izdvojenom poganskom pojavom nego nezaobilaznim popularnim pratiocem svetkovine Dana svih svetih i sjećanja na mrtve. Vrijedno je spomenuti da sve te svetkovine izviru iz istog korijena, iz keltske svetkovine Samaina, čije značenje i utjecaj daleko nadilaze etničke, kulturne ili čak vjerske podjele, jer taj dvojaki pojam povezanosti dvaju svjetova i ukidanja vremena odolijeva svim pritiscima dogmatskog sektaštva.”
Markalevo mišljenje, netom navedeno, odražava mentalitet New agea, koji relativizira istinu a vjerske dogme proglašava “dogmatskim sektaštvom”. Svetkovina Svih svetih, radi prave istine, korijene ima u Antiohiji, gdje se u IV. stoljeću slavio blagdan svih svetih mučenika na prvu nedjelju po Duhovima. U VI. stoljeću susrećemo ju i u Rimu a stoljeće kasnije papa Bonifacije premjestio ju je na 13. svibnja, dan u koji je poganski hram Pantheon, posvećen svim bogovima, posvetio Majci Božjoj i svim svetim mučenicima pod naslovom “Sancta Maria ad Martyres”. Godine 835. papa Grgur IV. premjestio je svetkovinu Svih svetih na 1. studenoga upravo da bi potisnuo keltsku svetkovinu Samhaina. Razlog zašto je papa kršćansko svetkovinu Svih svetih premjestio na isti datum kada se slavio i Samhain, dakle, nije spajanje sličnih slavlja u jedan, nego zatiranje poganskog onim kršćanskim i odvraćanje novoobraćenih kršćana od sudjelovanja u poganskim svetkovinama. I to je sva istina. Markaleve teze protivne su povijesnim činjenicama. Tome u prilog govori i da keltska vjera u zagrobni život nije pravila razliku između apsolutnog dobra i apsolutnog zla, kao kršćanska, niti je poznavala posljednji sud, niti razvrstavanje duša na raj i pakao. Keltski Drugi svijet ne zna za podjele na dobre i zle i u njega je svatko imao pristup. Ovo su bitne a ne sporedne razlike između poganstva i kršćanstva koje su isticali gorljivi irski apostoli sv. Patrik, sv. Kolumban i sv. Brigita, zahvaljujući kojima će Irska steći aureolu “otok svetaca”.
Markalevo interpretiranje Bogorodice (Theotokos), nadalje, kao Božice-Majke i Majke Zemlje, te sv. Ane, Marijine Majke, kao Dane, sveopće Majke bogova i ljudi, i druge kontroverzne interpretacije, koje ćemo ovdje izostaviti zbog skučenosti prostora, samo potvrđuju, ili njegovu neupućenost, ili zlonamjernost. To je razlog više da kršćanin odbije sudjelovati u slavljima Halloweena koji agresivno nameće relativistički mentalitet New agea, zajedno s uklanjanjem granica između poganske i kršćanske vjere u zagrobni život pod maskom dječje zabave (kršćanopoganstvo).
Halloweenske povorke, i običaji dubljenja bundeva, predstavljaju povratak pretkršćanskom poganskom blagdanu Samhaina i njegovim obredima koji, što je vidljivo i po kostimima halloweena, teže brisanju granica između svijeta živih i mrtvih. Izdubljena bundeva u obliku mrtvačke glave s upaljenom svijećom, najprepoznatljiviji simbol Halloweena, simbolizira “lutajuću dušu” ili Jacka s lanternom (“Jack o’lantern”) koji, prema legendi, svoje mjesto nije pronašao ni u raju ni u paklu, pa je bio osuđen na vječno lutanje Zemljom za nekim tko će zauzeti njegovo mjesto. Ako i vi izdubite bundevu, nastavlja legenda, i u nju umetnete upaljenu svijeću, Jack će misliti da ste i vi jedna izgubljena duša, poput njega, i neće vas napasti. A možda će i biti u pravu!
fra Josip Blažević | Bitno.net
Preuzeto sa stranice Areopag.hr uz dopuštenje autora.