Dobro došli, pl. Sučija Mraclin, stoji u natpisu na pozornici. Fotografija iz arhive pok. Stjepana Galekovića Jurige

U svibnju 1862. godine radovi na pruzi Zagreb – Sisak su otežani i nesigurni jer Mraclinčani ometaju radnike, ruše objekte i uništavaju instrumente. Stanovnici sela nisu bili protiv željeznice već protiv izvlaštenja vlasništva i ometanja posjeda. Oduzimano im je zemljište uz vrlo slabu naknadu. Interveniraju carevi oružnici, a naročito protiv zadruge Crnića.

31. kolovoza 1862. godine kroz Mraclin je prošla prva parna lokomotiva. Za povratnu kartu Mraclin-Zagreb trebao je težak raditi 6 dana a radnik 2 dana.

4. rujna 1862. godine prvi vlak iz Zagreba za Sisak prošao je kroz Mraclin (lokomotiva i dva vagona). Bila je to probna vožnja.

15. kolovoza 1888. godine na Veliku Gospu,utemeljeno je u Općinskoj hiži u Mraclinu Dobrovoljno vatrogasno društvo Mraclin po sljedećim utemeljiteljima: Franjo Crnić Preceptor (Precektor), Stjepan Galeković Gospon (zapovjednik), Janko Galeković (zamjenik), Janko Cvetnić Jančetov (penjački vođa), Mijo Kos Miškecov (štrcaljski vođa), Lacko Kovačić (rizničar) i Stjepan Galeković Stari Pepić (blagajnik). Počelo je doba vatrogastva u selu.

1889. godine mraclinski vatrogasci kupuju ručnu štrcaljku čime mokrokrpno i kantarsko vatrogastvo odlazi u povijest. Ta štrcaljka danas ima vrlo veliku novčanu i kulturnu vrijednost. Ona je neprocjenljivi dokaz mraclinske vatrogasne kulture te ga danas DVD ne želi prodati.

1906. godine na gospodarskoj izložbi u Beču braća Galeković, Stjepan i Franjo, su svijetu Austro – Ugarske monarhije prezentirali najunosniji proizvod svinje domaće pasmine i visoke kakvoće kojom su osvojili tržište i nagrade. Požnjeli su uspjeh i priznanje u obliku srebrnog pehara. Te iste godine braća su osvojila zagrebačko tržište jer su na Hrvatsko – slavonskoj zemaljskoj gospodarskoj izložbi u Zagrebu dobili nova priznanja: srebrnu kolajnu i diplomu. Tako je mraclinsko svinjogojstvo postalo tržišno poznato i priznato.

1908. otvorena je prva škola u Općinskoj hiži. Učiteljica Anka Vrbančić je prva misionarka mraclinačke prosvjete. Nakon četiri misionarskog prosvjećivanja, zdušno pomagana od kovača Vukovića i mraclinskih konja, odlazi iz misijske postaje. Ankica je posijala sjeme iz kojeg će izrasti puno intelektualaca. Vremena ništa bez motike i pleti kotec ko i otec polako ali sigurno odlaze u nepovrat.

Jeste li znali?

Mraclinci su u 19. stoljeću između ostalog plaćali porez i na pečenje (destilaciju) rakije. Svećenici su smatrali da im je bilo lakše kad su Mraclinčani živjeli u zadrugama.

U rječniku i govoru Mraclinaca koristi se puno riječi iz njemačkog jezika: cuk, štrik, štreka, štrof, špicnamet, cajt, cajtungi, curik itd.

Financi su hodali Mraclinom u drugoj polovini 19.stoljeća ne bi li pronašli posađeni duhan (mraclinački baguš). Tko je želio pušiti, trebao je i kupiti duhan te tako financirati državu.

Nezahvalni Mraclinci častili su cara, Josipa Jelačića i policijske doušnike raznim kletvama i pogrdnim povicima. Zločeste i kletvi sklone batinala je žandarmerija.

Izvor: Stjepan Cvetko, Davor Štuban: Mraclinački nogometni memento, 2002.