Nedavno, na jednoj od penzionerskih kavica, pričala sam s kolegicama kako vrijeme brzo prolazi. U tomu smo se sve složile jer samo što smo se vratili s mora, a evo već dolazi Božić! Na to jedna kolegica doda: „Nije ni Božić što je nekad bio! Sada je sve komercijalizirano i nije više lijepo kao nekada.“
S time se ja nisam složila! Tako doživljavaš Božić ako si sama dozvolila da prevlada komercijalizam nad stvarnom obiteljskom idilom Božića. Mi u svojoj obitelji to nismo dozvolili. Mi još uvijek održavamo i njegujemo sve lijepe Božićne običaje koje smo naučili od svojih roditelja i nastojimo ih prenijeti svojoj djeci i unucima.
Na prošlom nedjeljnom ručku naši unuci su nam rekli: „Baka, mi jedva čekamo Božić u Mraclinu jer nam je sve tak lepo.“ To „sve lepo“ počinje kićenjem božićnog drvca, ili kako mi kažemo bora, bez obzira o kojoj vrsti drvca se radi. U našoj kući za Božić se baš uvijek kitio bor. Možda nije svugdje bilo tako, ali u Mraclinu je.
Samo nekoliko dana prije Božića bilo je kolinje tako da je za Božić uvijek bilo friškog mesa, devenic, ocurkof, ladetine. Mama je obavezno pekla gibanicu (orehnjaču i makovnjaču) i salejnoke pa su mirisi koji su se tih dana širili iz kuhinje bili nezaboravni i pravi nagovještaj Božićnog ugođaja. Na Badnjak je tradicionalno post. Mi smo u Mraclinu taj dan jeli nemasni bažul, a tako je i danas. Za bakalar, koji je danas popularan nismo nikad ni čuli, a i gdje bi ga nabavili?!
Sada nemamo kolinje, ali se sve nabrojene namirnice lako nabave pa u tom dijelu ne napuštamo tradiciju. Iako se sada salo za salenjake može nabaviti tijekom cijele godine ja ih pripremam samo za Božić. Tata bi govorio da u Turopolju post traje do izlaska prve zvijezde, a kad se unese i okiti bor počinje Božić. Tata bi postavio bor na stalak, stavio špicu na vrh bora, a ostale kuglice stavljali smo mi djeca. Tako je i danas. Deda Marko postavi bor na stalak, ja pripremim kuglice i lampice, a kad dođu djeca i unuci – kite bor.
Ispod bora postavimo jaslice. U mnogim obiteljima su se nekad izrađivale Božićne jaslice, pa smo tako moja sestra Zora i ja same izradile naše jaslice. U tatinoj stolarskoj radionici našle smo lijepe drvene otpatke iz kojih smo složile zidove štalice, a na krov smo nalijepile slamu. Te jaslice s posebnom pažnjom čuvamo i koristimo još i danas.
Kad se sve to lijepo posloži deda s unucima odlazi u podrum gdje dogovaraju tko će što nositi. Deda nosi slamicu, Lovro svijeću, Zora žito u zdjelici, Eva križić, a iduće godine mijenjaju zaduženja. Mi ugasimo svijetlo, a za to vrijeme Mali Isus (mame) donese darove pod bor. Kada deda i djeca uđu u sobu deda izgovara starinsku molitvu: „Daj nam Bog picekof, racekof, purekof, žugekof, pajcekof, telekof, žrebekof, žira i Božjega mira i zdušnoga veličenja!“ Zatim doda osobne želje: „Daj nam Bog i dobrih ocjena, položenih ispita, dobrih poslova, zdravlja, poštovanja i ljubavi! Blagoslovljen i sretan Božić svima!“
Jedne godine deda Marko i ja dogovorili smo se da možemo izostaviti „piceke, raceke i ostale životinjice“ jer ih ionako nemamo, već da će reći samo osobne želje. Unuci su ga u samom početku prekinuli: „Dedaaa, a piceke, raceke?! Nemre bez toga! Ti i baka navek velite da se dobri stari običaji ne smeju zatreti!“
Bili smo sretni zbog te reakcije jer nam je to bio dokaz da smo uspjeli u svojoj namjeri da oni ne zaborave dobre stare običaje.
Nakon te molitve deda na pod postavi slamicu, unuci žito, križić i svijeću, svi kleknemo i molimo Očenaš. Blagost, obiteljska toplina i sreća meni obavezno izazovu suze radosnice kojima zahvaljujem Bogu na tako lijepoj i skladnoj obitelji.
Nakon Očenaša deda uzima nekoliko vlati slamice, složi ih na stol u obliku križa, posipa sa zrnjem žita i nekoliko novčića – opet uz molitvu: „Daj nam Bog da nam rodi žito, da bude mira, zdravlja i Božjeg blagoslova!“ Baka prekrije sve bijelim stolnjakom koji ostaje na stolu do blagdana Nevine dječice. Na tako složenom stolu večeramo.
Kod nas je običaj da se na sam dan Božića, osim na misu, ne ide nigdje. Drugi dan, na Štefanje posjećuju se rođaci, prijatelji i ide se u čestitare. Svi ti blagdanski dani stvarno su poseban dio godine.
Mislim da je dobro da svatko Božić slavi na svoj način, po svom ukusu i prema tradiciji svojeg kraja, a mi ćemo i dalje svojim unucima prenositi ljubav prema našim običajima.
Jedan je dio našeg Božića danas malo drugačiji. Nekad smo vrijeme između večere i odlaska na ponočku ispunjavali pričama o tome kak je negda bilo. Moj tata je prepričavao svoje doživljaje, a seka Zora i ja slušale smo s posebnom pažnjom i upijale svaku njegovu riječ.
Činjenica je da se vremena mijenjaju i da im se treba prilagoditi. Danas poslije večere uzmu svaki svoj mobitel, pregledaju što su poslikali, a ja se potiho nadam da će i pročitati što je to baka opet napisala.
Dragi moji Mraclinci, želim da vam svima vaša Božićna okupljanja ostanu u lijepom sjećanju i zato svima želim sretan i blagoslovljen Božić! Daj vam Bog picekof, racekof…
