Ova se pjesma orila iz mnogih raspjevanih grla svih večeri devetnice Majci Božjoj Vukovinskoj, a u čast našeg velikog blagdana Velike Gospe. Devet večeri nas je vlč. mr. Robert Šreter vodio kroz teološke i psihološke teme sa kojima se susrećemo kroz život.
Večer prva: Biti bolji
Rado o sebi mislimo kao dobrim ljudima, rado tražimo mane na drugima, ali na “reset na tvorničke postavke”, na kakvima smo bili u trenutku rođenja, neokaljani grijesima i posrnucima, nevini i pošteni, malo tko se spreman vratiti. Kad bismo se samo za nijansu promijenili, cijeli svijet bi za tu nijansu bio svjetliji.
Večer druga: Iskušenja i strahovi
Na ovom svijetu ne postoji psihički zdrava osoba koja se nečega ne boji. Obično su to banalni strahovi, ali postoje i oni koji prelaze u dijagnozu. Ljudski je bojati se, a vjerski je tražiti sigurnost u Bogu. Pri tome se ne misli da možemo skočiti sa desetog kata i reći – ma ništa mi neće biti jer Bog je sa mnom. To je iskušavanje Svevišnjeg, a on nam je dao slobodnu volju i razum da prosudimo što je za nas opasno i pogibeljno. U tom smislu, vjera nije pokriće ni za čije ludosti.
Večer treća: Zlo i ratovi
Čovječanstvo je u povijesti vodilo toliko ratova i milijuni su nevinih u tim ratovima izgubili život. Ratove ne započinju mirotvorci. Ratove započinju umišljene veličine, koje sebe doživljavaju većima od svih i moćnijima od svih. To su bogovi nad bogovima. I povijest se ponavlja, a narod strepi. Narod zna što je rat. Moćnici ne znaju jer njihove su kože dobro zaštićene. Rat je posljedica djelovanja zla i nikad drukčije neće biti.
Večer četvrta: Važnost molitve
“Znate Velečasni, ja navečer počnem molitvu i zaspim”. Pa u redu. Gdje ćeš ljepše zaspati nego s molitvom. Ali, sad dolazi ono “ali”: 10 minuta dnevno, dok još nisi umoran, u autu dok čekaš na semaforu popričaj sa Ocem nebeskim, manje ćeš se ljutiti ako zapneš u gužvi. Nije poanta molitve u beskonačnom ponavljanju riječi iz molitvenika koje ni do tebe samog ne dopiru pa zašto bi do Svevišnjeg? Fokus ti je negdje daleko, predaleko da bi te On čuo. A molitva je važna, ako ne pričamo s Bogom, otuđujemo se, pa kad zašutimo i od svojih najbližih, postajemo stranci.
Večer peta: Zaljubljenost, ljubav, žrtva, kompromis
Zaljubljenost je divan osjećaj: leptirići, oči svjetlucaju, on/ona su savršeni. Ljubav: on/ona nisu savršeni, imaju bezbroj mana, ali ih volimo i dalje. Kompromis je ključ za uspješan brak: danas sam ja u pravu, sutra si ti u krivu. Ma naravno da ne. Kompromis je kad ti zatvoriš pastu za zube iako ti je to jedan od težih zadataka, a on spusti dasku za wc iza sebe. Bez kompromisa ni jedna veza, niti jedan brak ne opstaje. Ako i opstane, netko je vladar, a netko podanik. I tu sreće nema.
Večer šesta: Moć i pohlepa
Koliko nam materijalnog bogatstva zaista treba? Daleko manje nego što većina ima. Kaže se da ljudsko srce nikad zadovoljno nije. Kad ostvarimo jedan cilj, težimo drugome. I to je u ljudskoj prirodi, da nije tako, nikad se ne bi maknuli iz pećine. Ali, kad je materijalno smisao postojanja, onda ono ne može biti izvor zadovoljstva. Malo tko je spreman reći; imam dovoljno, dat ću bratu čovjeku koji je u potrebi. Novac nam daje sigurnost. S novcem dolazi ugled i moć. Ali, ako je taj novac stečen na izrabljivanju, nije to blagoslovljeno. Nitko nam ne brani da budemo bogati zemaljskim dobrima ako smo istovremeno bogati ljubavlju prema bližnjem.
Večer sedma: Oprost
Možda najupečatljivija propovijed do sad. Teško je oprostiti. Teško je zaboraviti nanesenu nepravdu, ali je i teško živjeti s teretom mržnje. Ne traži Bog od nas da se – kad oprostimo – ponašamo kao da se ništa nije dogodilo. Nemamo mi tipku “delete” za zaborav, ali imamo snagu volje da oprostimo. Ne radi drugih, radi sebe opraštamo, sa sebe skidamo teret mržnje i sebi činimo najveću uslugu. Kako tražiti oprost od Boga ako ga sami nismo spremni dati?
Večer osma: Dom
Svi mi potječemo od muškarca i žene. Potječemo iz obitelji u kojima smo dobili temelje za oblikovanje u kakve ćemo ljude odrasti. Svi imamo dom. Nebitno je li to kuća ili stan, grad ili selo, vlasništvo ili podstanarstvo… Mjesto na kojem se osjećamo sigurno, zaštićeno, mjesto gdje je naša baza, to je naš dom. Osim svog vlastitog doma i imamo i Božji dom. To su naše crkve, mjesta gdje njegujemo svoju vjeru, primamo sakramente, tražimo pomoć i utjehu. Zato je dom u svakom smislu svetinja. Zato je ravno svetogrđu taknuti u nečiji dom. Hrvati to jako dobro znaju. Izgubiti dom je izgubiti dio sebe.
Večer deveta: Bog i čovjek
Večerašnja propovijed je počela Terminatorom. Nije nam propovjednik prepričavao film, ali nas je podsjetio na spektakularni dolazak Terminatora na Zemlju. Tako je mogao i Bog poslati svog Sina, da siđe pompozno i sjajno. Međutim, poslao Ga je da se rodi kao i svako drugo novorođenče, od žene, ali ne bilo koje žene, odabrao je Mariju čije Uznesenje slavimo. Bog se poistovjetio s nama, u svemu sličan nama, osim u grijehu. Samim tim, svi koji vjeruju u Njega postali su jedna velika obitelj, obitelj koja čini Crkvu kao zajednicu svih vjernika. Crkva bez crkve može, ali crkva bez Crkve nema smisla. Za kraj citiram: kao što ne “oblajavamo” javno članove svoje obitelji, tako ne bismo trebali ni svećenike, unatoč činjenici da ima onih koji griješe, jer time ih se odričemo, a nitko se ne odriče svojih najbližih, ma kakvi oni bili.
Ovih smo dana proslavili svetog Lovru, zaštitnika komičara. Legenda kaže da je mučen na vatri i da je tražio da ga se okrene jer mu je jedna strana već dovoljno reš pečena. Proslavili smo i sveticu Tereziju Benediktu od Križa, svjetovnim imenom Edith Stein. Ona je žrtva nacizma. Rođena u ortodoksnoj židovskoj obitelji, odrekla se vjere, deklarirala kao ateist, da bi na kraju prihvatila katoličku vjeru, zaredila se i bila pogubljena u koncentracijskom logoru. Slavili smo i svetu Klaru, redovnicu, siromašnu kao crkveni miš. To troje svetaca živjelo je u različitim stoljećima, ali je živote dalo za istu stvar. Nas danas nitko ne progoni i ne moramo svoja vjerska uvjerenja braniti životima. Živimo u demokraciji, društvenom uređenju najbližem idealnom. Pa ipak, više ne postoji granica dobra i zla. Sve je u nekoj sivoj zoni; može i ovako i onako. Kako nam u kojem trenutku odgovara.
Ovih devet dana svatko je odradio i doživio na svoj način. Netko je nešto zapamtio od svih propovijedi, netko je bio mislima negdje drugdje. Ali, nakana je postojala. Ima nešto radi čega nije bilo teško dolaziti devet večeri zaredom, pri tom moje osobno divljenje ide hodočasnicima pješacima, jer to je ipak za koji stupanj veća žrtva od naših motoriziranih.
Za kraj, duhovno pripremljeni ulazimo u naš veliki blagdan, a puno njih još neće ni napustiti crkveno zemljište, a spomenut će Gospodina Boga svoga uzalud. Dičimo se da smo Hrvati, katolici, nosimo krunice na svim vidljivim mjestima, sklapamo i dižemo ruke prema nebu i još ih nismo ni spustili, a već smo Mu pljunuli u lice. Licemjerno do neba i nazad. Psovka je dio našeg folklora, čak i strance naučimo prije psovati nego pozdraviti i zahvaliti. Tu još ima puno prostora za popravke, pa neka nas Nebeska Majka vodi na putu da postanemo bolji ljudi.
Sretna vam i blagoslovljena svetkovina Velike meše!
Foto: Ksenija Nestorović, Zvonimir Šafar, Matija Kos
