Jest manje i više se kretati – to je valjda najvažnije. I to bi trebalo biti dovoljno. Ostalo i nije važno.
Da ovaj savjet u praksi ne funkcionira, već smo objasnili. Ponekad se previše nade polaže na više kretanja ili vježbanja. Fizička aktivnost je nesumnjivo vrlo korisna, ali od 15 minuta vježbanja nećete smršaviti, možda ćete samo pojačati apetit. Mraclinska špek-dijeta ne određuje količinu hrane koju treba dnevno unositi. Nisu vam potrebni apotekarska vaga, tablice energetskih vrijednosti, kalkulator, bilježnica.
Kako to?
Kreće se od pretpostavke da se naše tijelo ponaša ispravno, da ima svoju logiku. Ako vam je vruće, hoće li vam to vaše tijelo reći? Naravno da hoće. Znojite se, skidate vestu, uključujete klimu… Ako vam je hladno, i to vam vaše tijelo veli. Počinjete drhtati, oblačite se bolje, naložite peć… Ako ste žedni, i ta vam informacija dolazi.
Pa zašto nam naše tijelo ne veli da smo siti? Debeli ljudi su uvijek gladni. Gdje je tu naše tijelo zakazalo?
Nije tijelo zakazalo. Šalje se signal da imamo dovoljno energije, da smo siti i da ne treba više jesti. Predebeli lovac ne može uloviti antilopu i njegovo tijelo mu to na vrijeme veli.
I gdje je onda greška?
U teoriji telekomunikacija reklo bi se – smetnje na vezi. Signal da smo siti, da imamo dovoljno masnih rezervi energije i da ne trebamo više jesti, šalje se. Vaše masno tkivo nije neutralno i pasivno, kao što se donedavno mislilo, već je izuzetno aktivno u energetskoj i hormonskoj ravnoteži tijela. Poruku nam šalje hormon leptin, takozvani hormon sitosti. U normalnoj situaciji leptin stiže do mozga, koji tada šalje preporuku tijelu o prestanku unosa hrane.
No, tu je inzulin, jedan od glavnih hormona u našem tijelu. Među ostalim, važan je za unos glukoze (šećera) u stanicu. U nedostatku inzulina šećer ostaje u krvi, a stanica je gladna. To je dijabetes. Svaki unos ugljikohidrata znači naglo lučenje inzulina u našu krv. I tada se događa ono nepovoljno. Inzulin poništava leptin, hormon sitosti. Mozak, u nedostatku leptina, zaključuje da smo mi u potpunosti izgladnjeli, bez imalo rezervi masnog tkiva, i da treba još jesti.
To objašnjava zašto se ne možete zasititi napolitanki, čokolade, slatke štrudle… To je prokletstvo ugljikohidrata. Iniciranjem lučenja inzulina blokiraju nam osjećaj sitosti i zato je teško prestati jesti. Nakon unosa ugljikohidrata uskoro smo ponovno gladni. Poruka je jasna. Važnije je što jesti nego koliko. Ispravnim odabirom hrane lakše ćete kontrolirati količinu. Vaše tijelo zna, ali ga nemojte zbunjivati velikim količinama ugljikohidrata.
Možda smo malo pojasnili prvo pitanje. Ostalo je još da objasnimo koliko je važno kada jesti, ali o tome ipak drugi put.
Bilo bi mi drago čuti vaše mišljenje. Ili vaša pitanja. Ako ništa drugo, ako vam se sviđa ovo što pišem, lajkajte.