Danas se slavi sv. Cecilija, mučenica iz III. stoljeća, zaštitnica glazbe, osobito sakralne. Tim povodom iz novog broja Glasa Koncila preuzimamo zanimljiv tekst koji se itekako tiče našeg kraja, a autori su mu David Dianežević i Mihael Galeković koji su se uputili tragom starog harmonija, instrumenta dobro poznatog u Mraclinu. Neobičnu priču koja seže od naše kapele sv. Vida pa sve do Ukrajine prenosimo u cijelosti.
“Kapela sv. Vida u Mraclinu jedna je od pet filijala župe Pohoda Blažene Djevice Marije u Vukovini kraj Velike Gorice. Povijesni dokumenti spominju je već sredinom 17. stoljeća kao drvenu kapelu pod patronatom sv. Spasitelja, zatim sv. Sofije, a tek krajem stoljeća sv. Vida. Obnovljena je u 18. stoljeću, a krajem 19. stoljeća trošnu drvenu kapelu zamijenila je nova, zidana. Kapela stoji i danas iako je teško oštećena u potresima krajem 2020. te čeka obnovu.
Mraclinci su poznati po crkvenoj pjesmi te je i mjesno kulturno-umjetničko društvo izraslo iz crkvenoga zbora, a do osnivanja župnoga zbora mraclinske žene svake su nedjelje i blagdana uveličavale misna slavlja svojom pjesmom i u župnoj crkvi. Dakle, može se reći da crkvena glazba u Mraclinu ima dugu tradiciju. I to je uistinu tako, pa se u zapisima kanonskih vizitacija iz 18. stoljeća spominju orgulje u kapeli. Dugi niz godina odolijevale su zubu vremena, ali ipak su 50-ih godina prošloga stoljeća zamijenjene novijim harmonijem. I upravo nam taj harmonij može ispričati nevjerojatnu priču.
U tom vremenu, nedugo nakon II. svjetskoga rata, obitelji su živjele u drvenim kućama sa svega nekoliko prostorija, koje su bile opremljene osnovnim namještajem. Tako je svećenik za vrijeme blagoslova obitelji imao uvid u gotovo sve vrjednije stvari koje je neka obitelj posjedovala budući da su se one s ponosom čuvale u glavnoj prostoriji. Tako je sredinom pedesetih župnik, dok je »išel s križecom«, zapazio u Rakitovcu (susjednom selu iste župe) kod Imbre Petračića zvanoga Kralj nešto atipično. Radilo se o harmoniju, instrumentu koji je u manjim crkvama zamjena za orgulje. Nakon što je župnik razgovarao s tadašnjim mraclinskim orguljašem Franjom Cvetnićem zvanim Esperant o mogućnostima nabave harmonija, Esperant se uputio u Rakitovec kako bi se uvjerio u kakvu je stanju instrument, a tamo je dobrom voljom obiju strana dogovorena prodaja, odnosno kupnja. Tim je činom dotadašnji orguljaš i zborovođa postao donator harmonija, koji je otkupio o svom trošku i poklonio kapeli.
Većina čitatelja možda se pita odakle u ono vrijeme običnomu seljaku i zemljoradniku takav instrument u njegovu domu. Za taj odgovor treba krenuti put Ukrajine, u njezin glavni grad Kijiv, u vrijeme kada bukti I. svjetski rat. Put vodi do časnika tadašnje ruske vojske koji, razočaran besmislenošću i destruktivnom stvarnošću rata, dezertira iz vojske, ostavljajući svoju obitelj, koju će snaći gorka sudbina, i uspijeva doći do Zagreba. Naime, njegova žena nije vidjela izlaz u toj situaciji i oduzela si je život te su tako njihova kći i sin ostali sami. Kći se udala, a sina je doveo u Niš, gdje je završio školu i ostao raditi na Pedagoškoj akademiji. Čuvši kako pokraj Rakitovca, uz novoizgrađeno radničko naselje Turopolje, postoji pilana koja traži radnike, krenuo je na novi put, put činovnika u DIP-u. Tada mu je bilo nužno pronaći smještaj, koji u radničkom naselju nije uspio pronaći, nego ga je pronašao u Rakitovcu, u kući zadruge »Petračić«, gdje je ostao cijeloga života.
Biti činovnik u vojsci, kako danas tako i nekada, značilo je biti i školovan. Tako je imao pregršt aktivnosti kojima se bavio; sviranje, slikanje, ali i ribičija. Posjedovao je i mnoštvo stvari koje nisu bile uobičajene za ono vrijeme, a među ostalim i harmonij. Na njemu je često svirao pjesme iz svoga zavičaja, uveseljavao je ukućane jednostavnijim hrvatskim napjevima, podučavao je djecu i susjede osnovama sviranja, čak i ukrajinskoga jezika. Iako je živio daleko od rodnoga kraja i bez pravoslavne crkve u blizini, bio je duboko religiozan. U kutu sobe imao je ikonu pred kojom je palio svijeće i molio. Nažalost, nitko od danas živućih žitelja Rakitovca ne sjeća se njegova pravoga imena, nego samo činjenice da ga je narod prozvao »Rus«. Nadamo se da nije potrebno komentirati bi li u današnje vrijeme davanje takva nadimka jednomu Ukrajincu bio korektan postupak.
Svu imovinu koju je dopremio kod »Petračića« Rus im je ostavio u naslijeđe, pa tako i harmonij koji je, osim ukućana Petračićeve zadruge, veselio i vjernike mraclinske kapele. Harmonij je svirao u kapeli punih 60 godina, a 2017. i on je dotrajao i zamijenjen je električnim orguljama.
(Valja zahvaliti Josipu Petračiću iz Rakitovca, nasljedniku spomenutoga Imbre Petračića Kralja, koji nam je ispričao svoja sjećanja na Rusa i mraclinski harmonij. Zahvaljujemo i djelatnicama Muzeja Turopolja u Velikoj Gorici na susretljivosti i ustupljenoj fotografskoj građi iz bogate fototeke Muzeja).“
David Dianežević i Mihael Galeković
