Nebo nam se smilovalo, nije bilo kiše, sva sreća. U tom strahu dogovoreno je da se krene ranije, već u šest. Ogenj je gorel na vrijeme, a dvije peći za kostajne su bile u pripremi. I ljudi su počeli dolaziti, a neki od njih nisu došli praznih ruku, već s prilozima za ugodnije druženje, bilo to u kostajnima, vinu ili drvima. Posjećenost je bila poprilična, što ćete bolje vidjeti na fotografijama. Kao da i nema ove boleštine. Jedino bismo voljeli da idućih godina bude još više djece. Jer ona se ovom događaju najiskrenije i vesele.
Kostajni su prema najavi bili izvrsni. Dvije peći su bez prekida radile da bi zadovoljile veliku potražnju, a za svaki slučaj bilo je pri ruci i suhomesnatih suvenira od naše turopoljske svinje. Još kad se to i zalije kuhanim vinom! Uživanje u ovim delicijama kasne jeseni omogućeno nam je dobrotom Mladena Galekovića, Vjeke Kovačića, Marijana Kovačića, KUD-a Dučec, Stjepana Čunčića i još drugih. Isto tako se moramo zahvaliti svima koji su kurili, donesli drva, točili piće, dijelili kostajne i brinuli se za red.
No, nešto nam je sigurno nedostajalo: zvonjava našeg patrona sv. Vida. Čak je bilo i tužno gledati srušeni zvonik. Za sljedeću godinu rado bismo opet čuli svetog Vida, još glasnijeg nego prije. Dogodine opet pri sesvetskom ognju, s obnovljenom kapelom!
Foto: Vladimir Vinetić, Matija Kos
