Pjesnik je odavno zapisao „…gledajući iz daljine konture na sceni, padaju mi na pamet vodene boje, umazane ruke brzo se peru“
Prijatelj Đuro recitirao bi u kojekakvim posebnim situacijama sebi omiljeni stih, a svaki mu je njegov omiljeni. Začahuren u intimni kutak trenutka, odsječen i opijen kakvom dobrom vibrom, viješću ili poglavljem.
Uvijek je vrlo dobro znao stihom pokriti niti bezvezne minute, prenapuhane važnošću i valjda, da se riješi nepotrebne vijesti, udariti kontru. „Uvijek se vraćam ulicama s kojih si potekla u jesenja predvečerja osjenčanih bora, rascvjetali vinovnici jetkih uboda ne dopiru do tvoga srca iako tavore na dnu protekcije poput mumija“.
Danas u predvečernjim satima šeće psa, /novog bijelog ljubimca kodnog imena/, sve više čezne za samoćom i tišinom, sastavlja i prepravlja rečenice koje govore o minuti, liku i djelu, a iza prozora nemirna sna, osjeća njihove sjene i istresa gorčinu do kraja.
Nisam logaritamska tablica programiranog načina življenja, reći će Lega na baš toj jutarnjoj kavici, sluteći kako će sve okončati i stoga žali što je /tek/ jedan od onih koji stvari shvaćaju nepravilno.
Sve njegove ljubavi razgolićuje pred oltarom, pjeva sakramente, neprevodive i neprovedive, vjeruje svojoj budućoj viziji svijeta.
Sve njegove ljubavi danas su s tako bolećivim pogledima, drage, tužne, u onim ljetima kada su sjećanja primarni cilj svakog novog dana, gotovo svakog dočekanog jutra. Ili barem mislimo da je tome tako.
I ja mu želim sve najbolje; i ja im želim sve najbolje! Ovo je ipak /i uvijek/ osobna stvar, prema pijanom klaviru i trijeznom pijanisti; ovo je tek uzvisina s koje se lijepo vidi, kao na dlanu bude se najljepši snovi, mirišu na plavi dremež tiskarskih strojeva i beskrajni ružičnjak etera.
Uvijek sam znao poglavlja mojih natpisa, jetkih rečenica i podrapanih satiričnih izmišljotina /kako za koga/ upakirati u neki poznati naslov.
Zašto ne reći, jedino mi tako nešto ima smisla. Potrošili smo odavno sve kredite, zamjerili se usputnim sitnicama, rijetkim koji nas cijene, nauštrb vlastite higijene, poroka, stilskih vježbi i poneke razglednice iz Torina. Jer, vi ste sve što imamo, ovaj momak ovdje, i ja.
Mogli smo krenuti i drugim putem, možda smo i trebali, nikad se ne može znati. Mogli smo to napisati drukčije, pojednostaviti, učiniti dostupnim svakome. Ostali smo tek jadne i nepolomljive replike, bonvivani, zgubidani i potepuhi, sve to zajedno, odjednom.
Zaplovit ćemo jedne večeri pravcem osmijeha, kao srebrni delfini kada preskakuju plavetnilo sunca brišući more, kao razbježane kapi kiše.
Gledat ćemo starim valovima u oči, smijati se, i znat ćemo da nam ništa ne mogu. Stojimo na provi, vjetar nam grize prsa, šamara nepca i tihim glasom govori – zamišljajte gospodo, zamišljajte!
Vjerojatno se nikada neće dogoditi ona oluja kada se sa naših prstiju slijevala sva ta energija na tipke zastarjele harmonike; možda tek povečerje na Prkovcu, Lošinju, mon ami, october song s kišom poludjelih kestenova, pritajeni i preplašeni. Hvala ocu, hvala majci, ovo je ipak /i uvijek/ osobna stvar.
I toga jutra ustati ćemo polako, sneni i ogrnuti nekim frotirskim ogrtačem, odlazimo si pripremiti jutarnji zeppelin, kavu i doručak.
Sasvim usputno, virimo na svijet ispod oka i smiješimo mu se. Smiješimo se, momak! U bunili nam prolaze srsi, pokušavamo zaštititi šakama i lice i oči, ali to je /valjda/ jače od nas. I nećemo zaboraviti, tu smo.
Zaboraviti, ma ne; niti to smijemo dok u večernjih sedam jeca zvono Svetog Vida kroz tihi lavež pasa iz obližnjih dvorišta, ružmarinom sađenih.
Razbaštine se snovi početkom ožujka, ma kakav on bio…
