Ponedjeljak kao i svaki drugi. Nikakav. Ne mrzimo ga bez razloga. Dogodila se kiša minulog dana, nedjelja je vješto presvlačila kapute. Opet smo udarali po drvima, kao da nam toga nije bilo dosta u proteklih pola godine. Dogodila se i promjena sata, pospane su oči, ponedjeljak nam se još manje činio nekakvim. Nije se dogodila pobjeda za Blaža. Športaši znaju da nju treba zaslužiti, da ona ne dolazi sama i da je uvijek produkt minulog rada. A u 85-godišnjaku se, tvrde oni koji to znaju – slabo radi. Ostao je fenjer, nula na kontu i gorki okus. Ali, kaže pjesnik, gorki okus nije prava riječ – za godine srama…
Utorak, tjedan dana poslije. Utorak, kao i svaki drugi. Ne otvaramo novine, ispadamo, ne okrećemo ih naopačke, vjerujemo činjenicama. Ne čitamo o igračima koji misle da znaju svoju cijenu; znate li Vi svoju cijenu? A vrijednost? Za koliko novca ste spremni raditi mjesečno? Koja cifra je vaš minimalac? Danas više ne živi rečenica – nogomet je moj omiljeni način života. Danas živi rečenica – bolje besplatno ležati, nego besplatno igrati nogomet. Točka. Ostao je fenjer, nula na proljetnom kontu i gorki okus…
Danas ne nosim tenisice, ne kupujem kopačke jer – nemam kome. I moji prijatelji na ‘konto’ su upisivali – kćeri. Sve manje listam dnevnu športsku tiskovinu, sve sam manje na ogradi nekog igrališta, ili me uopće nema, sve manje puštam nerve da reagiraju nešportski, da truju dokolicu, ili samoga sebe, svejedno. Glazba je moj omiljeni začin života. Kao i sve u životu, i glazbu biram po osjećaju.
Gledam urbane fotografije ‘mraclinske kulture’ negdje u Amsterdamu, gradu kanala i otoka. Pa sad ti budi nogometaš, pa sad ti treniraj četiri dana u tjednu, trči mokar naspram vitru, trči po snijegu, ledu, blatu, kiši i neveri; pa si ti probaj dopustiti da te svaki buzdovan – ako pogriješiš krivo dodaš loptu ne daj Bože staviš si autogol – jezikom ulice izvrijeđa po rodoslovlju i sjeti ti se bliže i dalje obitelji… Zar nije, a svi znamo da je, kudikamo prihvatljivije učiti svirati žičani instrument ili naslijediti malo talenta od bake ili mame, strica, djeda ili tate – za plesanjem. Tko će još danas ‘ganjati loptu’ bez valjanog razloga? A na fotografijama – eto i njih! Toga, to svi dobro znamo, u nogometu nema. Ovom amaterskom, mislim, u onom drugom su k’o prst i nokat – nogometaši i manekenke, zar ne? I zato već godinama Beku na jutarnjoj kavici naturam mišljenje – ili ‘zamrznuti’ ove seniore i sve staviti na razvoj mladih, ili se fuzionirati i ‘iznajmljivati’ igralište. I svi trkom i skokom – u kulturu. Jer, tamo nema kiše i blata, tamo ima Europe. Na dan, dva, tjedan…
Vjerovali ili ne, u životu postoje i važnije stvari od “te” ljubavi. Dovoljno je da se promijeni jedan jedini detalj u svemiru, u našim životima i ona će postati nebitna. Više ne postoji opterećenje i pritisak za njezinom pojavom. To nije uvijek pozitivna i dobra stvar. No, ponekad nemamo drugog izbora i život moramo živjeti tek toliko da ‘budemo tamo’.
Srijeda. Postoji ona filigranski precizna tanka linija razgraničenja, koja dijeli brzopletost, hirovitost od tolerancije, sabranosti, mudrosti, srijedu od četvrtka. Čega sve ne. Linija je nevidljiva kod prelaska, ali ju barem slutnjom obilježavaju kalendarske godine i niz životnih iskustava i lekcija… No, prvo se treba dobiti nekoliko većih bitki nad egom. Nisam znao kako, znam sam da trebam.
Kako vrijeme prolazi postajem sve više svjestan “malih” događanja. Ona su zapravo moje najdraže uspomene, ili tu negdje, pri samom vrhu. U nekima uživam, neke bih želio izmijeniti, ponešto nadodati, dopuniti do kraja… Zanimljivo mi je kako se svakog dana prisjetim poneke sitnice za koju sam, u trenutku kad se događala, mislio da je sasvim nebitna i da ću je predati zaboravu.
Četvrtak. Kišno jutro. Okrenuo sam novu stranicu na mjestu gdje mogu biti tko god poželim. Gdje mi je dan ispunjen poslom koji volim, dinamikom te ambicioznim i poslovnim ljudima kakav sam nisam bio. Nikome ne mogu objasniti svoju tugu, samo stranicama povremenog dnevnika koje zasigurno nitko neće niti iščitati do kraja. Ni ne čudim se, potrebno je mnogo strpljenja za pročitati i shvatiti nečiju dušu skrivenu u nekoliko rečenica!
Volim tajne. Sakupljam ih. Čovjek mora odigrati kartama koje je dobio. Rijetko zovem dvadeset, vičem devetnaest. Uvijek želimo da istina bude lijepa. Morao sam stići do nje. Nisam znao kako, znao sam zašto…