O važnosti mraclinske pruge i njezinom utjecaju na cjelokupni život Mraclina puno je toga rečeno i napisano, zato ova priča ne govori o tome, nego o prometalima koja su po toj pruzi prometovala. Mraclinčice koje su tih davnih godina 20. stoljeća, (šezdesete) imale priliku raditi u Zagrebu, itekako su pratile modu ondašnjeg vremena. Vlak je bio osnovna poveznica između Mraclina i Zagreba. Malo bolji gazde imali su aute, ali oni se ionako nisu vozili vlakom.
G-kola su bili stočni vagoni u kojima se narod vozio do Zagreba na svoja radna mjesta. Stočni u svakom smislu te riječi. Kad vagoni nisu bili u teretnoj funkciji, pretvarali su se u putničke. Nije tu bilo klase. Bili su to vagoni u kojima se narod držao postrance za kuke za koje su se vezale krave i konji. Naravno da se vodilo računa o sigurnosti i jednih i drugih. Ako mislite da su se ti vagoni u transformaciji između stočnih i putničkih čistili i prolazili “make over”, u velikoj ste zabludi.
Nerijetko su mraclinske štiklice zagazile u ostatke probavljenih tvari preživača i kopitara. One sklone praćenju mode imale su više problema, one kojima to nije bilo bitno, nisu uopće imale problema. Vrijedi i za jači spol. Ma, nije mladim ljudima tog vremena bilo ništa teško niti su se zgražali nad uvjetima vožnje. Svi su oni to imali doma, na svojem gruntu. Malo pobrišeš s “rupčekom” i voziš se dalje. Za bolje nisu znali, a kad za bolje ne znaš, onda ništa ni ne očekuješ.
Sreća u cijeloj priči je to da su mirisi bili sasvim podnošljivi jer su G-kola imala odličnu ventilaciju. Propuh sa svih strana svijeta je donosio svježi miris u taj svijet simbioze životinja i ljudi. Zanimljivo, kad slušam priče o tim danima, uvijek su to G-kola, nikad stočni vagoni. Zvuči otmjenije i humanije, a i klasno. Iako, mogla bih se zakleti da smo u školi učili da klase tada nisu postojale. A ipak, od klase G do klase A bio je dugačak put, osim ako nisi znao prečice.
