Ovih je dana sve u znaku obilježavanja 100. obljetnice kulturno-umjetničkog amaterizma u Mraclinu. Jedno cijelo stoljeće ispisali su mraclinski kulturnjaci svojim djelovanjem. Prošlo se u tih sto ljeta kroz mnoge zemlje, s ponosom predstavljajući Mraclin i Turopolje. Ja ću ovdje pisati samo o jednoj zemlji, o jednom prijateljstvu koje traje od 1999. godine. O Makedoniji.

Te 1999. godine, FA „Turopolje“ iz Velike Gorice, organizirao je Međunarodne folklorne susrete, koji su s godinama prerasli u Međunarodni festival folklora. Bili smo pozvani kao Društvo, da i mi sudjelujemo u organizaciji ovih susreta na način da primimo jedno od stranih društava na smještaj. Tadašnji predsjednik, Vjekoslav Kovačić i ja, sjeli smo za stol, uzeli popis i donijeli odluku da naši gosti budu KUD „Ilinden“  iz Bitole, Makedonija, uz Vjekin komentar: „Uzet ćemo Makedonce, oni su naši“. I zaista, bilo je to vrijeme kada se putovalo preko Bugarske, Rumunjske, Mađarske do Mraclina. Bio je to tada prvi posjet nekog društva s područja bivše države. Zaista,  užitak je bio gledati folkloraše iz Bitole, slušati njihove pjesme, folklor koji je tijekom tih desetak nesretnih godina bio već pomalo  zaboravljen, pa je godio i oku i uhu. Bilo je kao da se znamo već godinama, a njihov odlazak iz Mraclina bio je ispraćen i pokojom suzom. Rodilo se je prijateljstvo, pa iako su u Mraclin dolazila i druga društva iz inozemstva, ovo je bilo drugačije, posebnije. I traje.

Uslijedio je naš odlazak u Makedoniju u posjet KUD-u „Ilinden“. Naše je Društvo tada putovalo avionom, zbog sigurnosti. Bio je to moj prvi posjet ovoj prelijepoj zemlji, zemlji kojoj se svaki puta kada odlazimo na turneju, beskrajno veselim. Jer tamo su divni, gostoljubivi ljudi, tamo imam prijatelje, tamo mogu doći i u vlastitom aranžmanu, i biti ću uvijek dobrodošla i lijepo primljena.

Društvo je gostovalo u Makedoniji pet ili šest puta, a naši su prijatelji dolazili u Mraclin, ili jednostavno navraćali kada bi putovali na festivale u drugim zemljama Evrope. Mraclin je bio mjesto gdje su odmorili, gdje smo zajedno zapjevali i zaplesali.

Osim zajedničkih koncerata, naše su posjete bile sa izletima na Ohrid, upoznala sam Bitolu, i tamo se zaista osjećam kao kod kuće. Tamo me čekaju prijatelji, spremni uvijek posvetiti mi svoje vrijeme. Zahvaljujući društvenim mrežama, sa mnogima sam njima u kontaktu, pratim ih i veselim se svakom razgovoru sa njima, danas možda još i više nego u vrijeme s početka našeg prijateljevanja, kada smo se čuli samo telefonima.

U Makedoniji nismo bili gotovo četiri godine, i mislim da je vrijeme za jedno novo putovanje u ovu divnu, meni dragu zemlju: Tamo gdje vječno sunce sja, tamo je Makedonija!

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.