Uz sav moj trud, nisam naÅ”la naziv ovog predmeta sa fotografije. Svi znamo Äemu je služio. Ponegdje joÅ” možemo naiÄi na njega, kako Ävrsto uzemljen, prkosi vremenu i priÄa o cipelama i Äizmama s kojih je skidao blato. Blato se nemilosrdno lijepilo za potplate, ne reagirajuÄi na treÅ”nju i uzaludne pokuÅ”aje vlasnika da ga ne vuÄe sa sobom. I onda se, u trenutku prosvijetljenja, neki domiÅ”ljati um sjetio kako tome doskoÄiti. Jednostavno, a uÄinkovito. Nema tog blata koje ovaj komad željeza nije sastrugao. I naprijed i nazad. I boÄno i dijagonalno. U svim pravcima. Ponekad su to bile lijepe hrpice ljepljive ilovaÄe koja je ostala na Äistilici. Naravno, trebalo je i to blato maknuti. U suprotnom, ovaj izum je bio neuÄinkovit. Ali Å”to je to prema komociji da ne stružeÅ” rukama ili kakvim komadiÄem drveta?Ā
Nestalo je blata. Nestalo je Äistilice. Eh da, zaboravila sam da je služila i za razbijanje noseva. Jer, koliko god je bila uoÄljiva, toliko je bila i nezamjetna. Mnogi Äe taj izum pamtiti baÅ” po tome. Tko zna koliko je joÅ” takvih predmeta nestalo iz naÅ”ih života, a da nismo ni primijetili. Danas beskorisni, u svom su vremenu bili svrsishodni u onoj mjeri koliko je to njihovim vlasnicima bilo bitno. Uvijek je bilo onih koji su sasvim mirno uÅ”etali u kuÄu, donoseÄi sa sobom i dijeliÄ prirode, ne mareÄi pri tom za glasna negodovanja svojih majki ili družica. Jer ipak smo mi bili āselski ljudiā i ne treba ānoretiā od malo blata u kuÄi.