Uz sav moj trud, nisam naÅ”la naziv ovog predmeta sa fotografije. Svi znamo čemu je služio. Ponegdje joÅ” možemo naići na njega, kako čvrsto uzemljen, prkosi vremenu i priča o cipelama i čizmama s kojih je skidao blato. Blato se nemilosrdno lijepilo za potplate, ne reagirajući na treÅ”nju i uzaludne pokuÅ”aje vlasnika da ga ne vuče sa sobom. I onda se, u trenutku prosvijetljenja, neki domiÅ”ljati um sjetio kako tome doskočiti. Jednostavno, a učinkovito. Nema tog blata koje ovaj komad željeza nije sastrugao. I naprijed i nazad. I bočno i dijagonalno. U svim pravcima. Ponekad su to bile lijepe hrpice ljepljive ilovače koja je ostala na čistilici. Naravno, trebalo je i to blato maknuti. U suprotnom, ovaj izum je bio neučinkovit. Ali Å”to je to prema komociji da ne stružeÅ” rukama ili kakvim komadićem drveta?Ā 

Nestalo je blata. Nestalo je čistilice. Eh da, zaboravila sam da je služila i za razbijanje noseva. Jer, koliko god je bila uočljiva, toliko je bila i nezamjetna. Mnogi će taj izum pamtiti baÅ” po tome. Tko zna koliko je joÅ” takvih predmeta nestalo iz naÅ”ih života, a da nismo ni primijetili. Danas beskorisni, u svom su vremenu bili svrsishodni u onoj mjeri koliko je to njihovim vlasnicima bilo bitno. Uvijek je bilo onih koji su sasvim mirno uÅ”etali u kuću, donoseći sa sobom i dijelić prirode, ne mareći pri tom za glasna negodovanja svojih majki ili družica. Jer ipak smo mi bili “selski ljudi” i ne treba “noreti” od malo blata u kući.