Uz sav moj trud, nisam našla naziv ovog predmeta sa fotografije. Svi znamo čemu je služio. Ponegdje još možemo naići na njega, kako čvrsto uzemljen, prkosi vremenu i priča o cipelama i čizmama s kojih je skidao blato. Blato se nemilosrdno lijepilo za potplate, ne reagirajući na trešnju i uzaludne pokušaje vlasnika da ga ne vuče sa sobom. I onda se, u trenutku prosvijetljenja, neki domišljati um sjetio kako tome doskočiti. Jednostavno, a učinkovito. Nema tog blata koje ovaj komad željeza nije sastrugao. I naprijed i nazad. I bočno i dijagonalno. U svim pravcima. Ponekad su to bile lijepe hrpice ljepljive ilovače koja je ostala na čistilici. Naravno, trebalo je i to blato maknuti. U suprotnom, ovaj izum je bio neučinkovit. Ali što je to prema komociji da ne stružeš rukama ili kakvim komadićem drveta?
Nestalo je blata. Nestalo je čistilice. Eh da, zaboravila sam da je služila i za razbijanje noseva. Jer, koliko god je bila uočljiva, toliko je bila i nezamjetna. Mnogi će taj izum pamtiti baš po tome. Tko zna koliko je još takvih predmeta nestalo iz naših života, a da nismo ni primijetili. Danas beskorisni, u svom su vremenu bili svrsishodni u onoj mjeri koliko je to njihovim vlasnicima bilo bitno. Uvijek je bilo onih koji su sasvim mirno ušetali u kuću, donoseći sa sobom i dijelić prirode, ne mareći pri tom za glasna negodovanja svojih majki ili družica. Jer ipak smo mi bili “selski ljudi” i ne treba “noreti” od malo blata u kući.
