Večer je završila još jednom, pravom toplom ljetnom kišom. Svugdje, gdje ceste nisu bile natopljene, odzvanjalo je sunce obrisima na zalasku, slutila je zelena trava, stabla su se u vrtovima otresala od napada mokrih patvorina, zimzelene su grdosije s upitnikom pružale slike umornih i zabačenih prikaza, na pijedestalu dnevnih dubioza vremena i prirode.
Sa kuća preletješe ptice na krovove starih čardaka i staja, zbile se oko daščara i tvrdih turopoljskih ljepotica, tako tiho i u tako poznatom pjevu.
Na stazama i zelenim uređenim travnjacima nije bilo nikoga, klupe po našem mjestu već su odavna prazne. Prezaposleni mještani borili su se sa svakodnevnom dosadom koja ih danima mori, i ne da im živjeti. A umiljatih i ponosnih bakica koje su ih ispunjavale pričama i osmijehom već odavno nema. Po cesti su tutnjala teška vozila, kamioni, plavi autobusi, pokoji automobil koji je baš morao provesti se. Mirisno cvijeće sagnulo se uslijed naleta kiše a voćke u vrtovima osule su sitne plodove. Zazvonilo je zvono crkve Vidove uz lavež pasa i snagu kiše na koju se osobito ponosila. Pokušao sam ugasiti tu snagu onom maglom razvratnog rječničkog života, pokojom kletvom ili sličnom gadošću. Nisam uspio.
Nismo znali da li da protestiramo ili nastavimo sa svojim objašnjenjima, da se sažalimo i tek nastavimo potiho i šapatom govoriti o našim snovima, o /našim/ istinama za koje nitko nije znao kome pripadaju. Slučajno, ili privučena goropadnim glasom, ona je otpuzala, nestala krišom, kao kakva frajla kojoj su namijenili ženika mimo bilo kakve, pa i njezine volje.
Baštinik nije mario za aristokratski poredak na ikakvim kartama moći, nisu ga prekrivale niti sakrivene želje za posjedovanjima, ove ili one vrste, svejedno. Nije mario za kumove, štoviše, bio je izričito preziran prema njima. Zamjerao im je nekooperativnosti, ulizništva, podaništva i plitki krug adekvatnih kompetencija. Znao je da svaki čovjek ima jedino svoja svojstva, da je čovjek dobar ili zao, istinit ili lažan, energičan ili apatičan, znalac ili čisti i neupitni hohštapler. Njima je davao potonja svojstva. Zamjerao im je što žive samo za sebe, za svoje zasluge i svoje zaslade, za neumjesno ispitivanje ega i preteško breme trivijalnih potreba. Bek i ja dali smo mu za pravo.
Zamjerao im je što mnogo toga nisu htjeli ili znali prepoznati. Sve riječi koje su izricali, mislio je, o naoko bitnim pojavama i refleksijama bile su krive. Ponašali su se i nametali kao da nikoga drugoga nema na svijetu. U tim je spoznajama još jače učvrstio vlastiti stav, otvoreno je do određenog trenutka govorio o krađi koju su počinili kumovi i o zapisima koji će svjetlo dana ugledati onda kada njega više ne bude.
Nije bio od onih koji će, kada mu bude dosadno, zadimiti ili opiti se u društvu istomišljenika, najaviti zveku lanaca u dosluhu s trenutkom gadne ljudske naravi. Nije bio od onih koji je potporu nalazio u vjeri. Radio je sasvim mirne savjesti i bio rijetko omiljen lik među mladim ljudima koji su vjerovali u priču koju im je on donio. Stajao je uspravno, ponosit kakav već jest.
– ‘Smislio sam jednostavan način da se natjeram da ne pijem. Ne izlazim nikuda, mirujem’ – obavijestio je prije dosta godina javnost i razočarane prijatelje /pa i više od njih/ jednom prilikom Urednik. Koliko je jednostavan bio način nismo provjeravali. Valjda smo mu vjerovali.
Nakon toga izjavio je još i da je svako pijanstvo ostavilo zarez.
Većina nas uživjet će se u uloge stalnih ili povremenih savjetnika. Savjetovat ćemo do iznemoglosti a pametovati još i duže. Mi poznavaoci života, muka i nauke. Uvijek ćemo biti pri šutu ali nikad nećemo zapucati, uvijek ćemo nastojati pomiriti vrh ali bez težnje njemu se približiti. Uvijek ćemo pod svaku cijenu i za džabe ponuditi ono sve što znamo a znamo navodno tako mnogo, beskrajno mnogo. U silini tih nastojanja povremeno znamo zagubiti samo bit, samo to! Znamo da ćemo opet i uvijek morati odvažno odsedlati konja, odjahati sami i zapucati po potrebi. A ode li kojim slučajem tane ukrivo opet će nam zatrubiti svirači, zapopijevati i zagorske i one druge, zajodlati kako se već jodla u alpskim praskozorjima s razglednicama Torina, dok režemo špek, činimo jestivim luk i crnom vinu dajemo toliko potrebitu toplinu u dugim zimskim noćima. Ili u bilo kojim drugim…
Glupo je ne uživati. Nekada uživamo u tišini. Nekada smo bučni. Nekada zajedno, nekada sami. Nekad u dobru, nekad u zlu… Može se uživati bilo gdje i bilo kako. Kako je malo potrebno da bi bilo dobro. Ako nam ne odgovara ne moramo tu biti. Ako nam je previše usporimo malo. Ako nam je premalo, tražimo još. Ako ne želimo izgovore, ne postavljajmo pitanja. Ako nam fali, javimo se. Ako nam škodi, maknimo se. Ako ne želimo biti dio nečega, jednostavno ne budimo. Možemo sve sami ali – divno je podijeliti.
