Prhnuli fazani, popadalo zrelo voće, zamukala kravica, Božji sin je kratko udario u bubanj i kiša je krenula, usporeno tek. Vito i ja, kak taubeka dva, ostali smo rupe na palubi odsluženog salonskog podruma. U deset uvečer, zaraženi još uvijek tek količinom vjere koja se sve više topi, dok nam nesuvisli nude sumorne priče sumornog stanja duha, oni koje se još uvijek malo toga pita. A nije da to ne bi htjeli.
Pila dakako žustro šara oko nas, sve što nam se približi već je vrlo usitnjeno i stvara oblake leteće hrđe za naša pluća, prijatelju. No, mi još uvijek živeći u prošlosti /Living In The Past/, čekajući sunce /Waiting For The Sun/, mirno plovimo između sječiva, sigurni u nemjerljivost postupaka omeđenih tek pukom stvarnošću, vjerom da o tome slobodno kažemo i ono što se nekome, mon ami, neće bez zadrške svidjeti. Pa kad se „dva putna“ naslone i prigrle dva prethodna, preostaje nam tek da sanjamo o jutru koje prihaja, o sjaju lakiranih kopija, neočekivanim vijestima i mraclinskim uskim stazama, ružmarinom sađenim.
I ponovno se furam Renaultom, zapisao sam tamo davne 1988., crvenim i užarenim i ponovno je sve isto /sjedio sam na bljesku terase, proučavao brazde i slušao što inače ne bih/. Linija žile curi mi mišićem desne ruke, dugo vremena sam bio zelen ko umetnuti stihovi. Sada sam opet u bojama. Pauze su oduvijek bile samo mogućnost za dalji put. Do nove pauze. Moj problem se sastojao od toga što sam putovao u krug. I što sam bio previše pametan da bih bilo što naučio.
Bek Đuro Altobelli i ja smo sjedili izdvojeni iz gomile, u čošku bara na ulazu. Zvuk je perverzno zaljubljeno klizio po harmonici i jecali su kako se već jeca u pola jedanaest kad se vratiš. Altobelli je naručio novi putni, drugi, uvijek možeš naručiti drugi i napraviti zamjenu prazno za puno, uvijek možeš reći „jučer sam s bejzikom bio u Kavkazu uz pljuge i pivo“. Itakoredom, dok zamjena ne postane identifikacija. Šutio sam. A baš sam bio poželio reći sve što znam o Johnnyjevim pjesmama, sve što znam o teoriji samoće, frustracija i bijega, pažljivo sazidanoj na mojim dlanovima onoga jutra kada je u torbu potrpao sve kazete, iste one koje još jedino vrli Serginho pušta dok jezdimo ka breškim oazama, nabio walkman i krenuo „Sunčanom stranom ulice“. Naravno da nije stigao nikamo.
Riječi nisu tek niske stoljetnih stabala u nekom centru podno Sljemena, riječi nisu tekućina koju olako naručite u bilo koje doba dana u bilo kojem baru v turopoljskom ravnici, nisu ni uglancani dijamanti uvijek spremni za i prodaju i kupnju. One su dio ljudske intime, dio osjećaja, prevrtljivih i nemirnih, dio koji se „prima i ne miruje“, dio koji osjećamo. I zato pazimo kad ih rabimo, spuštajući se po nepreglednim stepenicama života, obavijeni vječitom potragom za bitkom, za onim pravim; mjestom, egzistencijom, potrebom da budemo na pijedestalu potreba. Za novim.
„Kad sam te vidio bilo mi je jasno, odaje te nešto, ti ne nosiš sreću. A znao sam što tražim i da takvu neću. Kad sam te vidio bilo mi je jasno, a kad sam te poljubio, već je bilo kasno….“, napisao je veliki, najveći Arsen, te nastavio – „kad sam te vidio znao sam što gubim, ne daju se tako ponos i sloboda. Al ne gase vatru ni vino ni voda. Kad sam te vidio znao sam što gubim, al kraj mene si zaspala, kako da te budim, kako da te budim…“
Preprodajem duh! Napokon, ja i nisam pjesnik, duhovan čovjek, poklonik nepovredive istine, već /tek/ puki proizvod obrnute stvarnosti, knjiški crv što progriza naslage mrtvih umotvorina. Takav sam!
Davor Tin MEŠTROVIĆ, veljača 2016.