– Baka, obećala si da budeš nam pričala o odijevanju u Turopolju! – kažu mi unuci.
– Da, u pravu ste! Zadnjih dana čitam i proučavam povijest našeg lijepog Turopolja i primijetila sam da u literaturi koja je do sada objavljena ima dosta opisa o nošnjama u Turopolju, ali oglavlja su opisana malo i općenito. Ima i lijepih fotografija, ali nigdje nije dovoljno prikazana povezanost ljudi i tradicije u kojoj detalji vezani uz oglavlja imaju veliku važnost. Važni su zato što je to vidljiva oznaka i određenje kojem staležu i statusu netko pripada, iz kojeg je kraja pa čak i iz kojeg je sela.
Imam dojam da oni koji su opisivali oglavlja u Turopolju nikada nisu posjetili Mraclin, Buševec, Lomnicu, Lukavec, Kuče… odnosno ni jedno plemenitaško selo. Koliko je oglavlje bilo važno i koliko je ulogu imalo u životima ljudi doznajemo iz životnih, istinitih priča naših djedova i baka o stvarnim događajima u prošlosti.
Tata mi je pričao o čovjeku iz mraclinske zadruge Galekovića koji se bavio preprodajom konja. Na sajmu u Velikoj Gorici upoznao je čovjeka iz Posavine koji se bavio istim poslom i s kojim se sprijateljio. Taj čovjek imao je sina za ženidbu, a naš Galeković kćer za udaju. Nakon nekog vremena dogovoreni su vugledi, tj.upoznavanje mladih. Na opće zadovoljstvo roditelja mladi su se svidjeli jedno drugome i nakon dokončka,u kojem je dogovoreno da mladi dobivaju pet jutara zemlje, veselju u obiteljima nije bilo kraja. Ubrzo je dogovorena i svadba.
Na svadbi je sve teklo lijepo i dobro do pola noći kad dolazi do presvlačenja mlade. Naime, običaj nalaže da se u pola noći s mladenkine glave skidaju kitice, stavlja se poculica i oblači nošnja za mlade snahe iz sela u koje se udala. Kada je otac vidio kćerku u lijepoj posavskoj nošnji, ali s puntekom na glavi jako se rastužio.
Obasuli su ga pitanjima: Kak moreš biti tak žalosten, a udaješ čer za čoveka teri joj se dopada, bogat je i ima puno zemle? – prema tadašnjem mišljenju ima sve uvjete za lijep život i sretan brak. A on je odgovorio: – Istina je, ali ona je plementašica, a to se više ne bu znalo jer na glave ni pecelica nek puntek.
Ovaj primjer je dokaz da je isticanje plemstva oglavljem bilo važnije od svega, pa i materijalne dobiti. Poculica je bila statusni simbol plemstva i nosile su je žene samo u plemenitaškim selima. Uz poculicu bilo je strogo određeno i kako se uređuje kosa.
Nikada neću zaboraviti kako su reagirale žene koje su nas spremale za prvu Smotru folklora u Zagrebu 1966. god. Naime, profesor Ljevaković (jedan od organizatora) tražio je da na nama sve bude originalno. Sve djevojke u KUD-u bile su iz Mraclina, imale smo nošnje i poculice naših mama i baka, ali problem je nastao oko uređenja kose sa razdjeljkom po sredini glave. Mi smo se još kod kuće počešljale i s poculicama u rukama došle pred našu Zgradu da nam starije žene namjeste poculice. Bile smo iznenađene kojom žestinom i ljutnjom su nas dočekale zbog te staze na glavi.
Jana Galeković – Pavlina doslovno je vikala: Kad se meče pecelica lasi moraju biti svi začesani unatrag, bez steze! Stezu nose puntače! Vi ste plementašice i nemrete metati pecelicu na lasi ze stezom – i kvit! Ovaj njezin „kvit“ i ton kojim je to izgovorila nama je značio da nema prigovora i da hitno moramo ispraviti tu neoprostivu grešku. Nekada je sve, svaki detalj bio strogo određen i usklađen s običajima, staležom, statusom i nepisanim pravilima – sve ostalo je bilo sramota.
Mama mi je pričala da su 1933. god. za vrijeme snimanja filma „Jedan dan u turopoljskoj zadruzi“ sve, pa i ona, imale svoju nošnju. Pošto su u filmu prikazani svakodnevni poslovi u jednoj turopoljskoj zadruzi odjeća je i kod muškaraca i kod žena bila radna. Muški su nosili gače i rubače, zagrnuli su čoju, a na nogama su imali opanke. Žene su imale opleča, rubače, fertune uglavnom bijele ili vrlo malo prebrane, na nogama isto opanke, a na glavi rupce. No u filmu nisu snimili ni jednu svečanu priliku. U svečanim prilikama muškarci su nosili tamnoplave suknene hlače, mentene prebačene preko jednog ramena, sablje, čizme i na glavi šubare.
Takvu nošnju sašili smo za drugu Smotru folklora u Zagrebu. Pod budnim okom kustosice Muzeja Turopolja gđe. Višnje Huzjak naš šnajder Blaž Galeković šivao je odoru za naše dečke po originalnom uzorku iz muzeja. Uz tako uređene dečke i dekle su, u svilom prebranim fertunima i poculicama na glavi dostojno predstavile turopoljske plemenitaše, iako u ono vrijeme nije bilo poželjno isticati plemstvo.
– Evo djeco, osim listina s kraljevskim pečatom i obiteljskim grbom, turopoljski plemenitaši su vijekovima dokazivali svoje plemstvo i vidljivim simbolima – odjećom i oglavljem, poculicom. Osobno smatram nepravdom i sramotom da se sedamstoljetna borba za očuvanje statusa plemića, tj. slobodnih ljudi samo tako zaboravi i zanemari zato što smo danas svi slobodni. Upravo zato treba poštivati napore svih KUD-ova koji nastoje sačuvati baštinu i njeguju tradiciju predaka, ali i upozoriti ih na neka iskustva nas starijih koja će se izgubiti ako se na vrijeme ne ukaže na njih jer tako mora biti – i kvit! – rekla bi naša Pavlina.
