Zbog korištenja godišnjih odmora, u periodu od 21. srpnja do 17. kolovoza Ljekarna Zagrebačke županija – podružnica Mraclin neće raditi. Ljekarna u Buševcu radi puno radno vrijeme, od ponedjeljka do petka od 7.00 do 20.00 sati te subotom od 8.00 do 14.00 sati.
Sezona je hodočašća. Svi putevi vode u Mariju Bistricu. To je naša tradicija, zavjet i identitet. Nekad se na Bistru išlo na drvenim kolima i spavalo se na sjenicima dobrih ljudi. To je bio začetak rentanja nekretnina u vjerske svrhe. Nisam došla do podatka je li se konačište plaćalo, što vjerojatno je, ili je bilo pro bono. Nekako sam sigurnija da su Zagorci to ipak unovčili.
Obreška su djeca svake godine išla na Mariju Bistricu. Da ne pomislite kako je to stvarno tako bilo i da su djeca bila turistički hodočasnici, njihova zamišljena Marija Bistrica je bila u Starom gaju. Stariji dečku su upregli kola, jednu kobilu ili konja, mame su im spekle suhe kolače i njihovo putovanje je moglo započeti. Cijeli dan su bili na Bistre, pjevali Marijanske pjesme i zajedno dijelili “brašno” koje su ponesli.
Na večer bi se vraćali puni dojmova. Sjeli bi kod raspela i ako je bilo blata, pucali su blato. Od blata bi napravili kuglicu, u njoj udubinu u koju su pljunuli i to bi onda bacali po podu. Navodno je pucalo kao iz pištolja. Vjerujem da je i do tehnike izrade municije kao i do samog blata.
Takvog blata već odavno nema. Ni većine aktera ove priče već odavno nema. Tek će se pokoja živa čitateljica prisjetiti tih dana čitajući ovaj tekst i u sebi pomisliti:; ova današnje deca nit’ se znaju igrati, niti organizirati. Njihovu dosadu popunjavaju roditelji, oduzimajući im mogućnost kreativnosti i uživanja u najbezbižnijem dijelu njihovih života. Kad je mojoj djeci bilo dosadno u šali bi im rekla: vrti palce ili kopaj nos. Nisam pratila koju su aktivnost odabrali.
Taj 10. svibnja 1961. bio bi kao i svaki drugi dan u životu malog sela nadomak Zagreba, ali je ipak zapamćen u mojoj obitelji i bez fotografije, zapisa ili društvenih mreža – koje su bile daleka budućnost. Tog su dana deda Mijo Štuban i njegova mlađa kćer, moja mama – djevojka spremna za udaju, koja će ipak s tim pričekati još dvije godine – bili dežurni kravari na Obreži.
Krave su svaki dan išle na pašu, a svaka je obitelj čuvala krave onoliko dana koliko su krava imali. Moji su imali dvije krave, dakle dva dana su odrađivali šihtu. Njihov rajon je bil od Penezića do kraja Obreži.
Kad su se vraćali s paše, netko im je rekao da je “mrl japica” – Imbro Galeković, dedin tast, mamin deda i moj pradjed. Obično pamtimo trenutke gdje smo bili i što smo radili kad se dogodi nešto važno. Možemo si vjerno predočiti trenutak istine i zato je taj običan odlazak s kravama na pašu tog svibanjskog dana, ostao u memoriji jedne obitelji i mali dnevnik jednog običnog mraclinskog proljetnog dana.
I guske su išle na pašu. Ne znam zakaj vele – glupa ko guska – kad su se te guske same vraćale i cijelo jato je znalo gdje im je kućni broj. Tog se dana Perušine guske nisu vratile doma. Organizirana je potraga, ali guske su netragom nestale. Nije bilo dronova ni čipova i sav alat su bile oči i uši tragača, no na njihovoj uobičajenoj ruti nije ih bilo. Možda su ipak s razlogom guske sinonim za glupost jer one su pobjegle tamo otkuda obično bježe. Cijelo jato je otišlo na zatvorski teritorij (znamo da je u Mraclinu bio logor ili zatvor za neposlušne) i postale su državni neprijatelji, jer im je zakazao GPS ili možda iz čiste znatiželje.
Prvi sam mah mislila da će priča teći u smjeru kulinarstva, ali ne, guske su bile zatočene i bez otkupnine zvane kazna, nisu mogle na slobodu. Deda je kaznu platio, a guske su se sretno vratile doma. U ono poslije nisu bile upućene.
I svinje su išle na pašu. No, one su imale pravog čuvara – svinjara. I tu je logika bila jednostavna. Franc svinjar je živio kod svake obitelji onoliko dana koliko su svinja imali. Spavao je na sijenu, a jeo što su mu dali. Zajedno sa svinjama, doveo je i uši. Zarazio je cijelu Obrež. Baka je u onim naborima od “krilnice” pronašla koloniju ušiju. Tjedan dana je kuhala veš u loncu, a glave zalijevala petrolejom. Navodno je bilo učinkovito. Zamislimo kad su se žene skupile na društveni dogovor i češkale se ispod rupca spominjući, ne baš lijepim riječima, Franca svinjara. Francu to sve očito nije smetalo, jer legenda kaže da je on svoj rasadnik dijelio šakom i kapom. Ako vas sad svrbi tjeme, to je samo zato jer ste se previše uživili u priču. I samoj mi je tak. Bile su to kratke crtice iz mraclinske prošlosti i svakodnevice jedne obitelji.
Na stadionu Graba u četvrtak 10. srpnja Nogometni klub Mraclin službeno je predstavio novog trenera seniorske momčadi – Milana Marinića. Dosadašnji trener Marko Biljan napustio je klupu Mraclina nakon uspješne suradnje kako bi preuzeo vođenje ženske ekipe HNK Gorice u najvišem rangu hrvatskog ženskog nogometa.
Nakon niza razgovora s kandidatima iz zagrebačkog nogometnog podneblja, uprava kluba, predvođena sportskim direktorom Lukom Cvetnićem, dogovorila je suradnju s Marinićem. Novi strateg Mraclina bivši je nogometaš s trenerskim iskustvom u drugoligaškim i niželigaškim klubovima, poznat po disciplini i ozbiljnom pristupu radu. Posljednji trenerski angažman na velikogoričkom području imao je u Turopoljcu iz Kuča.
Pripreme za jesenski dio sezone u IV. NL Središte Zagreb – B započinju 28. srpnja i trajat će pet tjedana, dok prvenstvo za seniore Mraclina počinje 31. kolovoza domaćom utakmicom protiv Stupnika. Prema riječima sportskog direktora Cvetnića, klub bilježi jedan odlazak iz kadra, ali je već dogovorena suradnja s nekoliko mlađih igrača, o čemu će više informacija biti poznato početkom priprema.
Zamislimo da želimo nekome napakostiti i odlučimo iskopati jamu da taj netko u nju upadne, a tebe preplavi ultra-euforija i zluradost. Moraš kreniti uokolo da bi uopće mogao kopati. Dok ti lopatariš, tvoja žrtva stoji mirno i ništa joj se ne događa. Iskopana rupa je sve veća i veća i neminovno dolazi do klizanja i eto tebe u jami iskopanoj da napakostiš nekom drugom. Ovo je samo figurativno.
Krenimo od ogovaranja. Ako kažemo – Jalža nije upisala fakultet – to nije ogovaranje, to je činjenica. Ali, ako kažemo – Jalža nije upisala fakuktet jer je lijena i glupa – e, to je već ogovaranje. Psiholozi tvrde da male doze ogovaranja zbližavaju ljude jer razvijamo onaj osjećaj pripadnosti skupini, a nikome ne nanosimo štetu.
Postoje ljudi koji silnu energiju troše da bi nekome nanijeli zlo, ocrnili ga i stekli saveznike. Potpuno su nesvjesni da će jednog dana ta loša energija poput bumeranga pogoditi baš njih same, a saveznici će se razbježati. Ogovaranje i ocrnjivanje nanosi veću štetu onome koji ogovara nego predmetu ogovaranja. Ono si što govoriš.
Trebamo li reagirati kad netko kopa jamu pod nekim? Mišljenja sam da ne, osim ako nije riječ o ozbiljnoj ugrozi ljudskih i zakonskih prava. U svim ostalim situacijama, vrijeme će učiniti svoje. Božja ruka je spora, ali je dostižna. Ako ne na ovom svijetu, onda na drugom.
Uvijek kad čujem tu poslovicu na pamet mi padnu ubožnice iz Dickensovih romana, izgladnjena i izrabljena djeca i pretila gospoda koja svoje neoglodane kosti filantropski daju gladnoj sirotinji. Padne mi na pamet – neka jedu kolače – riječi koje je navodno izrekla Maria Antoinette, iako je to povijesno upitno, jer je bila vrlo socijalno osjetljiva.
Teško mi možemo razumijeti glad jer smo rođeni tu gdje jesmo i nikad nismo bili gladni. Ono što osjetimo između obroka nije ta vrsta gladi. Misli se na one kojima je taj razmak između obroka nepodnošljivo dug. Misli se na one koji moraju birati između plaćanja režija i korice kruha. Misli se na one koji za 13 € mjesečno, što im šalju njihovi “kumovi”, imaju osiguran jedan obrok i mogućnost obrazovanja.
Pretužna je činjenica da se dnevno bacaju ogromne količine hrane dok se tamo negdje nekome vide rebra ispod tanke kože, dok čeznutljivo čeka čudo. Oni siti, lijepo uhranjeni, u skupim odijelima, ne vjeruju onima u getoiziranim četvrtima, a odlučuju o njihovim sudbinama. Ni mi ne možemo razumijeti ono što nismo iskusili. A nismo.
I daj Bože da nikad ne budemo.Još su naši stari rekli: Čuvaj nas Bože kuge, gladi i rata. Iako je izgledalo da su sve te opasnosti iza nas, nekako smjer u kojem ide svijet nije obećavajući. Neka sve ostane samo na poslovicama. One služe kao upozorenje i kao podsjetnik da nisu nastale slučajno, nego kao posljedica iskustava onih koji su to osjetili.
Tvrtka EKO-DERATIZACIJA d.o.o., ovlašteni izvršitelj po Ugovoru o obavljanju usluge deratizacije na području Grada Velike Gorice, ovih dana krenuti će sa suzbijanjem komaraca putem hladnog ULV zamagljivanja u jutarnjim satima.
Mraclin dolazi na red u četvrtak 10. srpnja, od 4 do 7 sati ujutro. Pozivaju se mještani da za vrijeme trajanja dezinsekcije ne izlaze iz kuća, a pčelari se upućuju da zatvore pčele u vrijeme suzbijanja.
Detaljan raspored suzbijanja komaraca na području našega grada dostupan je na stranicama Kronika Velike Gorice.
