U organizaciji KUD-a Dučec prošle subote je u Mraclinu organiziran doček Svetog Nikole. U Društvenom domu dočekalo ga tristotinjak djece, roditelja, baka i djedova. Dok su čekala njegov dolazak, djeca iz mraclinskog vrtića, iz sva četiri razreda područne škole Mraclin te mladi članovi KUD-a Dučec, izvela su kratki prigodni program.
Vrtićanci su izveli nekoliko prigodnih recitacija i pjesmica, dok su se školarci iz područne škole Mraclin predstavili sa svojim programom koji su uvježbali sa učiteljicama.
Najmlađi članovi KUD-a „Dučec“, kojima je ovo ujedno bio i prvi nastup, izveli su koreografiju Posavine – „Tko je moje guske krao“, na oduševljenje brojne publike. Mlađa skupina Dučeca predstavila se koreografijom Turopolja – „Lepa Mara kolo vodi“.
Program je završio zajedničkom izvedbom pjesme „Sveti Niko svijetom šeta“, nakon koje se pojavio Sveti Nikola te darovao svu okupljenu djecu. Djeca su obećala kako će i slijedeće godine biti dobra i poslušna roditeljima, učiteljima i tetama u vrtiću.
Iz KUD-a Dučec zahvaljuju se Osnovnoj školi Vukovina – područna škola Mraclin na odličnoj suradnji i ove godine, učiteljicama koje su pripremile program – Kati Jolić, Branki Puškarić, Marini Novosel i Vlasti Šunko te ravnatelju Damiru Bediću. Zahvaljuju se i Dječjem vrtiću Velika Gorica, podružnica Mraclin, ravnateljici vrtića Ireni Kozmić te tetama Tajani Ivanac, Karolini Jančić i Meliti Sučić koje su pripremile program te uredile dvoranu Društvenog doma.
[Best_Wordpress_Gallery id=”16″ gal_title=”Sveti Nikola i ove godine posjetio Mraclin”]
Autorsku večer Tomislava Galekovića Brke u goričkoj dvorani Galženica najavili smo prije nekoliko dana. Mogli bismo reći da se na radosno adventsko vrijeme, vrijeme iščekivanja, nadovezala atmosfera iščekivanja ove večeri posvećene popularnom mraclinskom boemu, pjesniku i tekstopiscu. Iako nam je žao da priredbu nismo uspjeli organizirati u sklopu Dučecovih spelancija ipak će Dučec i Mraclin – kao što se, uostalom, vidi iz programa – i te kako biti prisutni. U ovoj prigodi zamolili smo Tomislava Galekovića za nastavak prisjećanja što ih je prije koju godinu, baš uoči jednog mraclinskog sessiona s Gidrom Tomanom, za naš portal započeo Josip Kos. Ujedno, prilika je to da nam autor približi program ove pomalo obljetničke večeri, koja se odvija pod nazivom “Zato ja tjeram snove po cesti” i da se prisjeti prvih autorskih koraka.
– Da, početak je bio s pjesmom „Plava žena“, i ona je na neki način ostala moj zaštitni znak pa sam je uvrstio i u svoju, zasad jedinu, zbirku „Emotivna istina“, s kojom sam 2007. godine obilježio prvo stvaralačko desetljeće.
Posljednji “cjelovečernji” nastup u Mraclinu imao si s Gidrom u Calypsu, krajem zime 2016. Kako je uopće došlo do te suradnje? – Za razliku od pjesnika koji vole uske kružoke kolega i prijatelja, ja sam uvijek težio tome da uđem u prostore u kojima se zadržava više ljudi, u kafiće, kavane, društvene domove… Nisam htio čekati da publika meni pokuca na vrata, nego sam išao na mjesta gdje svoje pjesme mogu ponuditi ljudima koji možda do tada i nisu imali neki ozbiljniji dodir s poezijom. I uvijek sam prihvaćao rizik koji takav odabir nosi. Tu sam se našao s Gidrom.
To ti je donijelo dosta utakmica u nogama? – Kad zbrojim samostalne nastupe, pa one u duetu s Gidrom, koji su počeli još dvije tisućite godine, zatim recitale od Mraclina, preko Gorice do Zagreba, pa javne nastupe na drugim manifestacijama, već je to preko 160 susreta s publikom u živo, oči u oči.
Istaknuli smo u uvodu da je primijenjena poezija jedan od žanrova po kojima te Turopolje najbolje poznaje. Kad si se odlučio ući u te vode? – Postoje pjesme koje se rađaju i pjesme koje se rade. To je zanat, a u zanatu uvijek postoje narudžbe. Stihove namijenjene uglazbljivanju, ritmičnu poeziju koja brzo ulazi u uho, pišem od samih početaka umjetničkog rada, ali tek mi je suradnja s Perom Roganom, koja datira od 2003. godine, počela otvarati važna vrata. S njim sam se kao koautor pojavio u pjesmi „Nemojte pjesme s tugom vezat“, na albumu Miroslava Lackovića Mimija „Violino, plači ti“. A, potom, 2008., godine kad Ivan Potočnik i Danijel Skrbin pokreću Velikogorički glazbeni festival, počinje razdoblje mojih najvećih uspjeha kao tekstopisca.
Tu dionicu obilježila je suradnja s Alibijem? – Tako je. Na VGF-u smo imali doista lijepih trenutaka. Uz “Bogat nisem…” i “Teci Odro…“, izdvajam i “Turopoljsku ljubav” iz 2010. i “Cigan Janko“ iz 2014.. Potom je došlo i do suradnje s Lajbekima, sljedećom generacijom mraclinskih tamburaša, iz koje izdvajam pjesmu „Moja kuma, cvetek lepi“. Moram spomenuti i pjesmu koja je bila hit na zagorskim radio-postajama „Voleti tebe bi znal“, koja je nastala u suradnji sa Sinišom Miklaužićem. Ukupno sam za VGF napisao 17 pjesama, ali – ponavljam – važno je to što me Festival doveo u vezu s većim brojem ljudi iz branše. Spominjem ovdje i Luku Kovačića i Miroslava Waltera, a sve to omogućilo mi je kasniji iskorak prema festivalu u Pitomači i Zlatnim žicama Slavonije.
Za “pokojni” VGF vežu te lijepa sjećanja, što bi izdvojio? – Već sam početak Festivala 2008. godine donio mi je šansu da se iskažem kao tekstopisac: to je bila pjesma “Teci Odro, ali šuti” koju sam napisao za svoje prijatelje iz TS Alibi. Iduća godina donosi mi prvu nagradu za tekst i drugo mjesto po izboru publike sa pjesmom „Bogat nisem pa te nemam“ koju također izvodi Alibi. Spomenuta pjesma mi je širom otvorila put za daljnje uspjehe te mi donijela dragocjeno poznanstvo s legendom tamburaške glazbe, izvanserijskim autorom glazbe, aranžmana i produkcije, gospodinom Vladimirom Smiljanićem, čije tadašnje komplimente također smatram festivalskom nagradom. Vlado Smiljanić je čovjek od riječi i njegovi savjeti su mi puno pomogli u pisanju pjesama i u drugim formama. Jednostavno postoje ljudi koji znaju više od vas i mogu vas pozitivno usmjeriti. Zato Vlado Smiljanić uživa moje veliko poštovanje i zahvalnost jer kad mi je otvorio vrata Slavonije i Podravine omogućio je da budem prepoznat i izvan Turopolja.
Goričkog Festivala više nema… – To je velika šteta, jer je taj festival bio prilika za afirmaciju autora i glazbenih sastava i njegovo se gašenje jednostavno nije smjelo dopustiti.
Mraclin ti je ipak posebna ispiracija? – To ne moram posebno objašnjavati. Drago mi je da je pjesma “Mraclin, selo milo” za koju je glazbu napisao Ivica Đuričić postala neslužbena himna Mraclina i vidim da se izvodi gotovo u svakoj svečanijoj prilici. Osobita mi je čast da su tu pjesmu praizveli Ladovi prvaci Dijana Banek i Dražen Kurilovčan, a s maestrom Kurilovčanom sam surađivao i na pjesmi “Volim te, Gorico moja”. Imamo Ivica i ja još dosta mraclinskih tema u pripremi, samo čekamo malo povoljnije okolnosti. A prije skoro dvadeset godina sam, tako reći u dahu, napravio tekst himne NK Mraclin. Gidra je napisao glazbu, a čujem da to dečki puštaju uz svaku domaću tekmu – i na Grabi i poslije, u Calypsu. Naravno, iz Mraclina su moji dragi suradnici – Matija Galeković i TS Alibi te TS Lajbeki.
Kroz glazbu si upoznao velik broj priznatih imena? – Gotovo sve glavne face iz tamburaške glazbe. Gospodina Smiljanića sam spomenuo, a nikako ne mogu zaobići ni Ivicu Plivelića, najboljeg basprimaša ne samo u Hrvatskoj nego i šire. Tu su i Zvonko Kompes, Siniša Belošević, Željko Sesvečan, Mišo Doležal, Miro Navračić, šansonijer Zvonko Zidarić, Branko Meglajec, Tonči Eterović, Ivan Mikulić… Mnogi od njih će nastupiti u srijedu navečer u Galženici. Tu je još i Oktet Kaj, ženski sastav Sotelija, Savski valovi, Harmonija, dobri čovjek od riječi i djela, Željko Dorotić. Ne mogu, naravno zaboraviti ni susrete s Verom Svobodom i Podravskim mužikašima. Žao mi je ako sam u ovom uzbuđenju koga zaboravio.
Vratimo se na poeziju, na pjesme koje se rađaju. Zašto naslov “Emotivna istina”? – Uvijek pišem o ljudima koji su stvarni, o svojim osobnim osjećajima i zato su moje pjesme emotivne. Drago mi je da tu iskrenost prepoznaje široka publika, ali i ljudi iz struke, danas mogu spomenuti dobre prijatelje, poput dr. sc. Marinka Šiška, profesora kroatologije, i pisca Ratka Cvetnića. Vjerujem da je takva atmosfera pridonijela tome da mi se ljudi odazovu na ovu autorsku večer.
Čini se kao da za priredbu vlada priličan interes? – Je, zadnjih dana ljudi zovu sa svih strana. Dužan sam zahvaliti svima koji su pomogli: gđi Snježani Špehar iz Pučkog otvorenog učilišta, mraclinskoj firmi Kova i prijatelju Vjeki Kovačiću, Dimnjačarskom obrtu DIM Željka Dorotića, Gala-drvu i bistrou Calypso na pokroviteljstvu, mraclinskom KUD-u Dučec… Svi su oni moja podrška, ali najviše me podržavaju obitelj – moja majka, sestra Melita i brat Marko – i prijatelji, među kojima posebno ističem moga Bubija te Snješku, ženu za sva vremena, koju poznajem od početaka umjetničkog rada. Zbog svih tih dobrih ljudi ja i danas, nakon više od trideset godina, još uvijek tjeram snove po cesti…
(Fotografije Vlado Vinetić i osobni album T. Galekovića)
[Best_Wordpress_Gallery id=”11″ gal_title=”Još uvijek tjeram snove po cesti”]
Predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović odlikovala je “Redom Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske” dobrovoljne darivatelje krvi za iznimni human i domoljubni doprinos u 2016. godini, a u prigodi Dana dobrovoljnih darivatelja krvi, odnosno 65 godina dobrovoljnog darivanja krvi u organizaciji Crvenoga križa, koji obilježava 140 godina rada u Hrvatskoj.
Predsjednicaje u obraćanju naglasila posebnu vrijednost duge tradicije dobrovoljnog darivanjakrvi u Hrvatskoj u organizaciji Crvenog križa,organizacije koja promiče ideje solidarnosti, zajedništva, milosrđa iizgradnje humanijeg društva.
Darivanje krvi plemenita je i nesebična gesta kojom se pomaže spašavanju života i ozdravljenju mnogih ljudi i na tome smo duboko zahvalni, dodala je Kolinda Grabar-Kitarović, podsjetivši da su to osjetili svi koji dolaze u bolnice zbog operativnih zahvata, ali i gosti, turisti i svi kojima je potrebna medicinska pomoć.
Među 150 darivatelja iz cijele Hrvatske bio je i jedan od najboljih turopoljskih, a posebno mraclinskih – nogometaša svih vremena, Nikola Cvetnić – Đekson.
‘Bila je iznimna čast biti na Pantovčaku kod predsjednice, ali i čast što sam više od 100 puta darivao krv i pomogao ljudima kojima je trebala. Sam prijam je bio protokolaran, nije bilo previše vremena za razgovore, a predsjednica je na mene ostavila sjajan dojam. Drago mi je što mojim putem – a dao sam dosad krv u 105 navrata – ide još jedan Mraclinec, to je Zvonimir Šafar’.
Rovinj – Od 15. do 18. studenog 2018. godine, u ovom istarskom turističkom središtu održan je prvi međunarodni sajam namještaja i uređenja interijera “Design District” na kojemu su svoj rad prezentirale i mraclinske tvrtke Gala drvo d.o.o. i Galeković Design. Kako nam je priopćio Vinko Galeković ova manifestacija okupila je stručnjake iz turističkog sektora, arhitekture i dizajna interijera, ali isto tako i mnoštvo posjetitelja.
Na više od 3.500 m2 posjetitelji su imali priliku razgledati oko 90 izlagačkih prostora koji su objedinili kompletnu uslugu od projektiranja do uređenja prostora. Više informacija na stranicama sajma.
Buševec – Naši susjedi iz Ogranka Seljačke sloge pozivaju na predstavu „Blatne duše“ kazališta „Mika Živković“ – Retkovci, koji će se odigrati u Domu kulture Buševec ove subote, 8. prosinca od 19 sati. Predstava je nastala prema motivima djela Ivana Kozarca, a u režiji Marka Sabljakovića. Nastupa dvoje nagrađivanih glumaca, za najbolje muške i ženske uloge – i to na više festivala – Zdravko Šinjori i Slavica Varga, koji će svojom glumom i pričom publiku provesti Slavonijom i ogoliti svoju beskrajnu slavonsku dušu. Dođite u grijani Dom kulture Buševec i poklonite si ovu prekrasnu predstavu. Ulaz slobodan. Više o predstavi na Facebooku OSS-a Buševec.
Život i rad Nogometnog kluba Mraclin nikad nije bio obavijen finom patinom fantastike. Nekada je ta igra bila veselje, a danas je postala rad. Gore ima nešto onih koji su mu pisali povijest. I ostavili duboke tragove, zadali ciljeve i načine ponašanja. Iza kluba je još jedna nogometna polusezona. Slaba, loša, ispod prosjeka. Na koncu jeseni od 16 momčadi mi smo 9. na tablici, imamo samo 18 bodova, a prvak iz Ivanića duplo više od nas. Znam da se na skupštini bude prioritetno čitalo da smo na kraju onog prošlog prvenstva ipak i zasluženo bili četvrti, i to je lepo, i to je zgodno. Četvrti, drvena medalja, ali skoro ispred svih susjeda; a to ponekad ni malo i zna biti važno! No – nerijetko znamo reći – već se godinama na Novoj Grabi ne ispisuju stranice za povijest, bez obzira na silan trud predsjednika Gorana ‘kockice se još navek nisu najbolje posložile’. Jeni veliju da buju, drugi da ne znaju… kakgot to i ni, v celoj priči, najbitnije. Ni da ni bitno, ni da ni važno, ali rekel bi stari prec Marijan Vinetić – sve je bitno, sve je važno, ali ima ono kaj je od važnoga važnije. I u pravu je.
A kaj je to kaj je od važnoga važneje, vas pitam, bi rekli oni v Gruntovcu? Važno je održavati igralište i pripadajuće objekte. Kositi, zalijevati, čistiti, grijati, farbati. Na daleko nam po tom pitanju nema ravnih. To nam ide, malo doduše teže, ali ide i to treba čuvati. Sad, kad je već reč o tome, kad bi ih se još bolje čuvalo, glancalo, obdržavalo, dalo vu uporabu – bilo bi to još bolje, ali – da se razmemo – ni ovak ni loše. Ni. Tam dela jedan vrijedan čovjek i svaka mu čast. Nadalje, važno je kakti klub nikome ne biti dužen. To nismo, tu mladi prec Goran nikome ne da zgrešiti. Važno je i to da se na igralištu ne puštaju prek razglasa uhu nepoznate melodije, važno je ne psovati s leve strane igrališta na desnu, vikati na igrače ili još gore vikati na trenera ili golmana. Se su to mladi ljudi, skloni veselici i kupici više, dužem snu i sitnim grijesima nogometnim, pa im stoga stvarno i ni za zameriti kakva pogreška ili profulana lopta ili šansa. Ni im za zameriti kaj ima nedjelja kad nemaju ‘svoj dan’. Kaj znači? Zutra je ionak novi dan! Ali, da se razmemo – a to sam praf za praf i štel reči – važno je, zasigurno ne i najvažnije, pogledati priloženu fotografiju. Juniorski nogomet, tamo daleke 1981.godine. Muž do muža, prekaljeni španer do tvrdog halfa, zabijač i razbijač, visoki i ovi malo niži; jednom rečju Mraclinec do Mraclinca. Važno je, rekel bi stari prec Marjanček, ali i mnogi drugi, imati prekaljene parikožare u momčadi. Je to dug put, je to mnogo utakmica u nogama, je to ono kaj denes više nitko neče biti, ali – sve je važno, sve je bitno, ali ovo je od bitnega najbitneje. I dok smo prije petnaestak godina mogli ‘biti konkurentni’ na tržištu – hvala Gazdi – danas smo prisiljeni čuvati postojeće i težiti ka parikožaru u udarnom elfu. Vremena se mijenjaju, vremena su sve teža, a ako kasnimo u prilagodbi posljedice su uvijek bolne.
Na prvu stvar zvuči kao čarobna priča, pisati o klubu koji obožavaš od vremena nogometne inicijacije, ali zapravo ste je mogli podvesti pod omiljeni nazivnik – za jedan tračak radosti, hiljadu dana žalosti. U iznimnim šampionskim trenucima Mraclin je predstavljao zadovoljstvo i sreću, ali u običnom životu značio je i mali milijun nepotrebnih borbi, mačevanja s političkim, mjesnim i službenim namjesnicima, polemiziranja s nedodirljivim šefovima nogometa. Opet bez tolikih frustracija i trauma ništa na ovim prostorima nikada nije završilo.
Bila je to – kao i mnoge prije – generacija koja je imala dušu, koja se znala ‘razbiti’ i razveseliti, raskučiti zadnji dinar zarađen na Ciglani, ali koja je znala i plakati. Bila je to generacija koju je baš zbog toga Mraclin volio, a kada vas Mraclin voli – to nikada nije malo. Bila je to generacija ‘koja je znala nogometa’, koja je držala ključ gostionice kod crkve i ostavljala potrošeno na Trumanovom šanku.
Već su daleko oni dani kad je mraclinski tinejdžer Tomislav Galeković Brko u Snovači prvi puta stao pred publiku i u dahu odrecitirao Plavu ženu… Ideja obilježavanja tridesete obljetnice umjetničkog djelovanja dugo je bila na dnevnom redu Dučeca, ali se ispriječio praktični problem: kako okupiti sve suradnike i prijatelje koji su s Brkom prošli bar dio toga puta. Osobito u onom dijelu koji možemo nazvati “primijenjenom lirikom”, dakle u stihovima koji su namijenjeni uglazbljivanju. Na kraju je – treba priznati – Grad bio brži i konkretniji, pa će se Brkina autorska večer ipak odigrati u turopoljskoj metropoli, u dvorani Galženica Pučkog otvorenog učilišta, baš uoči Lucinja, u srijedu 12. prosinca u 19.30 h.
U programu će, osim Brkinih stalnih suradnika iz Mraclina i Dučeca, nastupiti i drugi turopoljski i zagrebački glazbenici koji su u Brkinim stihovima našli nadahnuće za vlastiti rad. Program večeri, kroz koji vodi Ratko Cvetnić, dajemo u nastavku, a očekujemo da Tomislav nazočne uživo počasti i pokojim od svojih poetskih evergreena. Ulaznica u dvoranu Galženica je povoljna, a na pozornici nas čekaju:
KUD Dučec TS i ŽVS: Mraclin selo milo (glazba: Ivan Đuričić, tekst: Tomislav Galeković Brko, arr: Ivan Đuričić); Turopoljski Božić (glazba: Ivan Đuričić, tekst: Tomislav Galeković Brko, arr: Ivan Đuričić)
Jane: Dobra večer, uzorita (tradicionalna, obrada Ivan Potočnik); Ivanjska (Franjo pl. Lučić)
Zvonko Kompes i Jane:Nigdar ni lepo (glazba: Zvonko Kompes, tekst: Tomislav Galeković Brko, arr: Pavao Lacković)
Dragan Toman Gidra: Preko puta ulice (glazba: Dragan Toman Gidra, tekst: Tomislav Galeković Brko, arr: Dragan Toman Gidra)
Siniša Belošević: Pravice ni (glazba: Siniša Belošević, tekst: Tomislav Galeković Brko, arr: Milan Mišo Doležal)
Željko Sesvečan: Sveta Faustina (glazba: Željko Sesvečan, tekst: Tomislav Galeković Brko i Željko Sesvečan, arr: Toni Eterović)
Zvonko Zidarić: Za prijatele (glazba: Andrej Šifrer, tekst: Andrej Šifrer), Posljednji šetač (glazba: Zvonko Zidarić, tekst: Ivan Jukić)
Ivica Plivelić Iva i TS Alibi: Zadnja želja (glazba: Ivica Plivelić Iva, tekst: Ivica Plivelić Iva, arr: Ivica Plivelić Iva)
TS Alibi: Bogat nisem, pa te nemam (glazba: Matija Galeković, tekst: Tomislav Galeković Brko, arr: Matija Galeković); Cigan Janko (glazba: Vlado Smiljanić, tekst: Tomislav Galeković Brko, arr: Matija Galeković).
