U prošlom javljanju smo objasnili zašto je važnije paziti što se jede nego li koliko. Jednako toliko, a možda još i važnije je kada se jede. Dva su razloga:
1. Uspješnost dijete (skidanje sala)
2. Zdravlje
Uspješnost dijete
Govorili smo o inzulinu, master hormonu našega tijela. Bez inzulina nema taloženja masti, a dok ima inzulina u našoj krvi, nema izgaranja masti.
Da bi se smanjio inzulin do razine na kojoj počinje trošenje masnoga tkiva, potrebno je vrijeme. Računa se da za to treba najmanje 12 sati. Zato mi u našoj dijeti preporučujemo dnevni post od najmanje 16 sati. Znači da su ona 4 sata zlatni sati dijete, kada se odvija proces koji smo iščekivali. No, i tu se može pomoći. Peto pravilo Mraclinske špek – dijete preporučuje da zadnji obrok prije dnevnog posta bude u potpunosti bez ugljikohidrata. Tada do izgaranja masti dolazi još i ranije. Naime, bjelančevine izazivaju puno manji skok inzulina od ugljikohidrata, a masnoće tek neznatno. Takvim obrokom bez ugljikohidrata ne samo da ćemo izbjeći brzi osjećaj gladi, već ćemo masnoćama koje sporije izgaraju olakšati sami post, a do izgaranja masti će doći ranije. Važno je da se za vrijeme dnevnog posta ne uzima nikakva hrana. Pa niti voće. Niti malo mlijeka u kavi. Niti kapučino. Može samo crna kava bez ičega, nezašećereni čaj, voda. I mali unos energije zbunjuje naše tijelo i prekida izgaranje masti.
Da uzmemo ekstremni slučaj: 1 vrećica bombona kroz cijeli dan. I ništa više. Po jedan bombon uzimate svaka 2 sata. Tih 200-300 kalorija je užasno malo. Biti ćete strašno gladni, bez energije, loše volje. Izgubiti ćete na težini, ali isključivo mišićnu masu i vodu. Baš to nismo htjeli. Vjerojatno se neće potrošiti niti gram masti.
Zdravlje
Ako održavamo dnevni post od 16 sati najmanje, pospješujemo proces autofagije, samočišćenje stanica našeg tijela. Dosta smo o tome rekli prošli put, a možda ste nešto i čitali.
Ima još nešto. Dijabetes tipa 2. Epidemijska bolest našega doba. Broj oboljelih strašno raste, dok je broj ljudi srednjih godina koji su u preddijabetičnom stanju u SAD oko 40%.
Što je dijabetes tipa 2 i kako dolazi do njega? Stručno se to veli inzulinska rezistencija. Ili jednostavnije, neosjetljivost stanica našeg tijela na inzulin. Zbog toga inzulin ne uspijeva unijeti glukozu u stanicu, glukoza ostaje u krvi (što se onda lako može izmjeriti), a bolesnik se osjeća bez energije, slabo.
Kako dolazi do dijabetesa tipa dva?
U ekonomiji važi pravilo: čega ima previše na tržištu gubi na cijeni.
Ili, ako neko osjetilo prečesto podražavamo jakim signalom, osjetilo gubi na osjetljivosti, postaje rezistentno, otupi.
Često obroci ugljikohidrata prouzročuju česte špice inzulina u krvi. I nije čudo da stanice nakon nekog vremena više ne reagiraju na inzulin. Ako imate još i genetske sklonosti, to vam je ulaznica za dijabetes.
Zato je važno kada se jede. Dajte tijelu vremena da se odmori od inzulina. Dnevni post od 16 sati nije nešto strašno, ali se i na to treba naviknuti. Preskakivanje doručka ispočetka možda i nije lako, ali to je u velikoj mjeri stvar navike. Pokušajte. Vjerujem da nećete zažaliti. I ne zaboravite, smanjite ugljikohidrate.
Primijetili ste, ja opet o medicini. Ako ne vjerujete meni, evo link:
Zakon o udrugama propisuje obvezu koju udruge najčešće ispune negdje oko smjene kalendara. Plemenita sučija Mraclin kao i veterani Domovinskog rata, okupljeni u Klubu “Tomislav Hrkovec”, svoje su skupštine odradili već u studenom, a predstoje nam i “spravišča” ostalih društava. Donosimo raspored prema raspoloživim podatcima:
DVD Mraclin – 2. veljače u 19 h;
NK Mraclin – 16. veljače u 20 h;
KUD Dučec – 23. veljače u 20 h;
Društvo žena “Anđela Lovreković” – 16. ožujka u 20 h.
Udruga penzionera pričekat će – zlu ne trebalo – da malo zatopli.
Paljenje rakije obavili smo, već po starim navadama, početkom listopada. Ali, u međuvremenu stigla je zima, ledena kora raširila se Evropom, a sa zimom ide i uvijek opasna gripa. No, staro iskustvo nas uči da je rakija odlična preventiva, pa smo se sjetili jednog provjerenog recepta, koji je mnoge naše pretke sačuvao nepotrebnog bolovanja – kuhana rakija. Kako se to točno spravlja podsjeća nas prilog na Youtubeu a i prigodni komentari. I još jedno upozorenje: s preventivom ne treba pretjerivati.
Iako je nedavno ostao bez svog (i našeg) Josipa pokretač našeg portala vratio se ustaljenom životnom ritmu. Ne mogu reći ‘pos’o, kuća, birtija’, jer on u ovo potonje zalazi rijetko, a zadimljeni prostor gdje brbljamo i pijemo kavicu on mijenja drugim, kvalitetnijim izborom – odlaskom na večernju misu. Uz poslovne obaveze – koje niti su male niti su površne – Mladen stigne svakodnevno uređivati stranice, a najveći gušt svakako mu je unuk Mihael, najviše vremena – to uvijek voli reći – provede s njim, pa tata Nikola ima više cajta za poslovna putovanja (danas je isto u Bruxellesu).
Dva prijatelja, unuk i deda
Gotovo svako jutro probija se do Zagreba, poslušan je muž svoje Bernarde, a ispunjen je ponosom i veseli ga što sin Marko nastavlja muzičku tradiciju i pjeva u klapi Vokalisti sv. Josipa pod vodstvom Dražena Kurilovčana. I to dobro. Osim klape pjeva i u zboru Navještenje BDM, kao i snaha Magdalena (pjevala je aktivno 10 godina) koja je trenutno na pauzi zbog malog Mihaela. Potpora im je dakako i baka Marica. Znam da će Urednik pružati otpor i neće pristati na nikakav kompromis, jer zna da mi imamo pitanja, a on još uvijek nema odgovore. Ipak…
Tri Štubana na Djedu, Hrvatska Kostajnica (četvrti je fotograf)
1 – Mraclin.hr je uistinu zaživio, a to u Mraclinu ponekad nije lako, tu te znaju ‘osuditi’ i kad jesi kriv i kad nisi. Puno je truda i rada, ponajprije i vremena dok se sve nije ustalilo, dok portal nije postao kvalitetan i postao navika. Misliš li da je naš portal konkurentan velikogoričkim portalima, a ja pouzdano znam da je vrlo čitan u turopoljskoj metropoli. Konkurentan ponajprije zato što ga svi radimo besplatno, dok ove druge pišu ljudi u najmanju ruku na honorarima.
Mladen: ‘Uvijek me je žalostilo jer nisam znao što se događa u selu, a poslovne obaveze posljednjih petnaest godina vežu me uz Zagreb gdje radim. Iako su u zadnje vrijeme aktivnosti naših društava i udruga prilično velike i prije ih je bilo, no za većinu njih nismo znali. Dogodilo mi se nekoliko proslava, godišnjica, rođenja, na žalost i pokopa za koje nisam znao i to me je užasno ljutilo.
Zahvaljujući vama, dobrim ljudima koji ste se priključili toj ideji, ona je zaživjela s mjestom. Mislim da je zato naš portal itekako konkurentan ostalima u goričkom kraju. To su u stvari riječi i tih ljudi koji rade u prijateljskim portalima. Dok ga radimo besplatno on će i funkcionirati. Nikome ne dozvoljavamo čak ni reklamiranje, iako je bilo jako primamljivih ponuda. Jedino za godišnjicu dozvolimo Antunu Kosu Toni i Marijanu Kovačiću da nas počaste kotlovinim i pijačom. Portal nije privatno vlasništvo, već je naš, mraclinski. Svatko tko osjeti potrebu nešto reći, napisati, uvijek su mu vrata otvorena. Jako važan detalj je taj da pozitiva mora prevladavati u većini objava, koliko je to najviše moguće.
Nemamo više klupa ispred kuća na kojima su ljudi sjedili i razgovarali o životu, zato sada imamo naš portal da bar djelomično to nadomjesti. Jedan pametan čovjek odavno je rekao ‘Što nije zapisano, nije se ni dogodilo’. Zahvaljujući našem portalu i najmanji događaji neće se više zaboravljati. Server na kojem radimo ima mjesta za neograničen broj fotografija i tekstova’.
2- Ima li portal – moguće – namjeru izaći iz strogo okvira Mraclina, popratiti i susjedna mjesta, vidim da nas Okujci čitaju i objavljujemo njihova događanja, čine to i drugi, možda da se portal digne i na nekakvu profesionalniju razinu. Mediji danas – to nam je jasno – čine čuda, nekad pozitivna a nekad i ne, postoji li možda ideja da se krene u tom smjeru?
Mladen: ‘Ukoliko je netko iz susjednih mjesta voljan priključiti se radu našeg portala, naravno da ćemo im izaći u susret. Najvažnije je da držimo kontinuitet i postojanost o događanjima i životu kod nas u mjestu. Šalju nam ponekad iz Okuja, Buševca i Vukovine zamolbe da objavimo kad je kod njih nešto zanimljivo i naravno da to objavimo i uvijek ćemo drage volje objaviti’.
Na Radniku – Mladen, Davor i Jerko Leko
3 – Pratiš i sudjeluješ u radu gotovo svih mjesnih društava. Kakav je tvoj dojam o njima, neki su aktivni i brojni, neki malo ‘štekaju’ ali još uvijek ispunjavaju svoj društveni značaj i potrebu, a ono što je sjajno je činjenica da društva vode mladi ljudi. Očekuješ li da će se i Mjesni odbor kvalitetnije i s većim sredstvima uključiti u rad i društava, ali i pospješiti kvalitetu života u Mraclinu? Jesu li oni to u stanju i u mogućnosti?
Mladen: ‘Mi Mraclinci ništa posebno ne tražimo (a mogli bi) što drugi već nemaju i zato mislim da niti nećemo ništa posebno više, a ni prije od drugih dobiti. Kanalizaciju ćemo dobiti onda kad će, da bi druge prikopčali, morati prekopati preko Mraclina. Tko će taj čas biti na vlasti taj će ispasti najzaslužniji.
Iako su me puno puta vrbovali, nisam nikada bio previše uključen u aktivnosti te vrste, mislim da zbog toga ni nemam previše kompetencije o tome i govoriti’.
4 – Tamburaška scena – a ti si fetivi tamburaš sa znatnim doprinosom razvoju i Nogometnog kluba Mraclin – je kod nas jaka, da se ne hvalimo i ne kažemo najjača u Turopolju, am to svi znaju. Ipak, ja najviše volim za Vidove dane pogledati Modru galicu, sad da kažem i poslušati malo bi pretjeral, jer ostali su sjajni. Žali li Modra galica što nije napravila ozbiljniju karijeru, žališ li ti, te što misliš o mraclinskim tamburašima.
Mladen: ‘U vrijeme kad smo prestali sa svirkom nastupila je ekspanzija tamburaša. U šali su ljudi tada znali reći da svako selo ima bar deset svojih tamburaških sastava. Dotadašnji harmonikaši postajali su primaši. Lijepo ali previše! Svakako su nas naše obaveze i drugi planovi za budućnost odvojili od najljepšeg razdoblja u životu.
Što se tiče ozbiljnije karijere, toliko smo imali sviranja da jednostavno nismo razmišljali o tome, već smo pustili da sve ide svojim tijekom. Danas Mraclin ima puno tamburaša i svi su predobri. Ako je naše djelovanje bar na nekog od njih ostavilo dobar dojam pa je zato odlučio krenuti tim putem, to nas jako veseli.
Moje razdoblje djelovanja u Nogometnom klubu Mraclin trajalo je sedam i pol godina i bilo je vezano najviše uz izgradnju Nove grabe. Dok se je radilo to me je guralo i hranilo voljom. Kako su se radovi smanjivali i moja volja je postojala manja. Ja sam u nogometnom klubu samo jedna kratka priča i tijekom svih godina od postojanja kluba, njime su prodefilirali puno, puno veći i zaslužniji od mene’.
Modra galica u najjačoj postavi
5 – Živimo u zemlji koja je, budimo realni, i mlada i nezrela i ovakva i onakva, često o tome pričamo i možda ponekad mislimo drukčije. Ako se mi ne bavimo njome ona se sasvim izvjesno bavi nama, dakako riječ je o politici. Čuvena ‘Neću politiku u svoju butigu’ u ovoj zemlji ne vrijedi, svi se njome bave, svi ju pretežito preziru, čast izuzecima. Što ti misliš o političarima svih fela i svih razina? Kad budu izbori jel’ budemo izašli?
Mladen: ‘- Idem na izbore i uvijek glasam za one koji mi ne diraju u vjeru, obitelj i domovinu. Kod nas me najviše žalosti to što se uvijek pozivamo na zapadnu civilizaciju, kulturu i politiku, a ne znamo se poput njih izboriti za svoja prava. I za najmanje stvari oni se dižu i za čas su na ulicama.
Danas je u Bruxellesu bio veliki prosvjed za smanjenje poreza, kod nas nitko niti ne zna za to. Mislim o lokalnim a i državnim interesima. Ne znam, ili nam je to ostalo od komunizma ili su nas mediji u to uvjerili kako ne treba prosvjedovati i kako nam je dobro jer bi moglo biti još i gore.
Veliki problem su i naši političari. Kad dođu na vlast oni misle da ljudi trebaju služiti njima a ne oni ljudima koji su ih birali. Mislim da će proći još puno vremena dok naša lijepa Hrvatska postane onakva kakvom bismo je mi koji je volimo, željeli vidjeti i doživjeti’.
Za kraj Mladen je osjetio potrebu reći nešto i o vjeri.
‘Naša katolička vjera je najljepša vjera na svijetu. Kad bismo se pridržavali barem 10% stvari koje pišu u Bibliji svijet bi bio idealan. Isus nas svakodnevno zove da otvorimo svoja srca i da Njemu dopustimo da uđe u njih. Kao i mnogo drugih ljudi tako i ja na žalost sve do obraćenja to njemu nisam dozvolio. Stvar je jednostavna, kad ne damo da Isus uđe u naš život ulazi onaj drugi.
Često slušam mnoge koje govore – ne idem u crkvu zbog ljudi koje tamo vidim. Ako vjerujemo a ne idemo u crkvu gdje primamo Euharistiju, to nije naša katolička vjera koju nam je Isus ostavio. To je neka naša osobna verzija vjere i teško ćemo tim putem do Boga. Ne dajte da vas ti moguće lošiji ljudi odvoje od Boga. Ne dajte da vas Jude udalje od Isusa. Baš radi toga moramo ići u crkvu i moliti i za njih. Posebno me boli psovka i ogovaranje kod nas Hrvata. Ljudi nisu svjesni da na taj način zloga direktno prizivaju u svoj život, u svoje obitelji, na svoj posao a odbacuju Boga.
Ne mogu više zamisliti život bez Majke Božje Marije, sv. Josipa, molitve, crkve i Boga. Molim ga da me vodi i svako dobro samo Njemu pripisujem. Svaki križ koji imam ili će doći jer prije nisam ispravno živio, prihvaćam iz ljubavi prema Isusu i samo Ga molim svaki dan, da se nikad više ne odvoji od mene i da uvijek ali baš uvijek sve bude samo po Njegovoj volji. Naš Isus, naš Bog i naša katolička vjera velika je ljubav!
Dodao bih na kraju: ‘Kasno sam te uzljubio, ljepoto tako stara i tako nova, kasno sam te uzljubio!’ Sv. Augustin’.
U popularnoj zagrebačkoj knjižnici “Bogdan Ogrizović” večeras je predstavljeno “Svanuće”, dvanaesta knjiga iz bogatog opusa naše goričke susjede, ali i česte gošće Mraclina, pjesnikinje, urednice i prevoditeljice Darije Žilić. Pred brojnom publikom i uglednim predstavnicima zagrebačkog književnog života, autorica je pročitala nekoliko pjesama iz najnovije zbirke, a o knjizi i pjesnikinji govorili su dr. sc. Evelina Rudan sa Filozofskoga fakulteta u Zagrebu i dr. sc. Tin Lemac sa Hrvatskog katoličkog sveučilišta, te urednica knjige – i zagrebačke izdavačke kuće Biakova – gđa Zorka Jekić. Predstavljači nisu zaboravili napomenuti dvije ugledne nacionalne nagrade kojima je autorica ovjenčana – Nagradu Kiklop 2011., te Nagradu Julija Benešića za književnu kritiku iz 2010. – a spomenuli su i njenu sklonost posvetama. Tako se u “Svanuću” našla i posveta “Plemenitoj sučiji Mraclin” koju je Darija Žilić uvrstila uz pjesmu “Neobični ljudi”, a koju smo prije dvije godine objavili u izvorniku, te u engleskome prijevodu.
Još nekoliko pjesama iz zbirke “Svanuće” dostupno je na mrežnim stranicama Matice hrvatske.
Znate li ko je bil Đuro Basariček? Đuro je bil hrvatski političar koji je ubijen u atentatu u beogradskoj Narodnoj skupštini 20. lipnja 1928. godine. Onom istom atentatu kada je ubijen Pavle Radić, a smrtno ranjen Stjepan Radić. Ovaj tekst nije namijenjen politici, ali valja dati malo uvoda da znate kam Đuru smjestiti. Po Đuri Basaričeku na Griču jedna je ulica dobila ime – znamo ju kao Basaričekova. Dosta ljudi ne zna kaj se u njoj “skriva”. Zapalili smo auto i dali ‘gumama vjetra’.
Kad dođete na Gornji grad i stanete između crkve sv. Marka i zgrade Sabora, te pogledate prema sjeveru, vidite ispred sebe ulicu – to je Basaričekova. Ona spaja Trg sv. Marka i Demetrovu ulicu. Paralelna je s Opatičkom i Mletačkom.
Iako su mnogi prošli tom ulicom, nisu primijetili interesantan detalj – na svim pločicama za kućne brojeve stoji Basaričkova (umjesto Basaričekova). Prije se Basaričekova zvala Pivarska jer je tu na broju 4 bila otvorena prva pivnica u gradu. U njoj se od sredine 17. stoljeća, otprilike od 1650. godine, točila i proizvodila piva. Na toj kući stoji i spomen-ploča na pivovaru. Dvije zanimljivosti iz Basaričekove su vezane za jedan od najboljih (ak ne i najbolji) hrvatskih filmova – „Tko pjeva zlo ne misli“. U dvorištu kućnog broja 11 snimao se taj kultni film (ako nekog zanima slobodno more zaviriti u dvorište).
Na kućnom broju 9 stoji i radi najstariji kafić (birtija) u gradu – “Pod starim krovovima” u kojem vam sviraju zagrebačke pjesme dok ispijate gemište i kavicu. Birtija je otvorena još daleke 1830. i popularno se zove “Starci” ili “Žnidaršić” – zbog filma je dobil to ime jer su u toj birtiji Šafranek i Fulir ispijali gemište (sjećamo se rečenice: “Perica, idi k Žnidaršiću po jednu litricu”). Nedavno ste se u toj birtiji mogli družiti sa glumcima iz gore spomenutog filma jer je bila organizirana “Večer filma Tko pjeva zlo ne misli”. Jedino oko čega postoji stanovita kontroverza vezano je uz samo prezime, pojedini rabe Žnidaršić, a drugi kažu da je ovdje stolovao Šnidaršić.
Na broju 22 nalazi se palača obitelji Jelačić, a na broju 24 kuća građena za Vladimira Akra (on je izgradio tvornicu alkohola – danas poznatu kao Badel 1862, i bio je jedan od osnivača Zagrebačke burze). Ta je kuća 70-ih godina, preuređena za kolekcionara Antu Topić Mimaru, a danas je tamo Društvo hrvatskih pisaca.
‘Casablancu’ pamtimo po Bogartovoj završnoj rečenici ,Mislim da je ovo početak jednog velikog prijateljstva’. ‘Neki to vole vruće’ s Marylin Monroe završava čuvenim ‘Nitko nije savršen’, ‘Velo misto’ Meštrovim ‘Karat’ se triba, karat se hoću, ohoo’, a iz najboljeg hrvatskog filma svih vremena ostaje – od svih sjajnih rečenica i dijaloga – ona koju muškarci obožavaju – ,Ja svoju ženu ne dam vređati , puno nije vredna ali vređati ju ne dam.’ ‘Pod starim krovovima’ idealan je pravac za jednu mraclinsku špelanciju.
Jest manje i više se kretati – to je valjda najvažnije. I to bi trebalo biti dovoljno. Ostalo i nije važno.
Da ovaj savjet u praksi ne funkcionira, već smo objasnili. Ponekad se previše nade polaže na više kretanja ili vježbanja. Fizička aktivnost je nesumnjivo vrlo korisna, ali od 15 minuta vježbanja nećete smršaviti, možda ćete samo pojačati apetit. Mraclinska špek-dijeta ne određuje količinu hrane koju treba dnevno unositi. Nisu vam potrebni apotekarska vaga, tablice energetskih vrijednosti, kalkulator, bilježnica.
Kako to?
Kreće se od pretpostavke da se naše tijelo ponaša ispravno, da ima svoju logiku. Ako vam je vruće, hoće li vam to vaše tijelo reći? Naravno da hoće. Znojite se, skidate vestu, uključujete klimu… Ako vam je hladno, i to vam vaše tijelo veli. Počinjete drhtati, oblačite se bolje, naložite peć… Ako ste žedni, i ta vam informacija dolazi.
Pa zašto nam naše tijelo ne veli da smo siti? Debeli ljudi su uvijek gladni. Gdje je tu naše tijelo zakazalo?
Nije tijelo zakazalo. Šalje se signal da imamo dovoljno energije, da smo siti i da ne treba više jesti. Predebeli lovac ne može uloviti antilopu i njegovo tijelo mu to na vrijeme veli.
I gdje je onda greška?
U teoriji telekomunikacija reklo bi se – smetnje na vezi. Signal da smo siti, da imamo dovoljno masnih rezervi energije i da ne trebamo više jesti, šalje se. Vaše masno tkivo nije neutralno i pasivno, kao što se donedavno mislilo, već je izuzetno aktivno u energetskoj i hormonskoj ravnoteži tijela. Poruku nam šalje hormon leptin, takozvani hormon sitosti. U normalnoj situaciji leptin stiže do mozga, koji tada šalje preporuku tijelu o prestanku unosa hrane.
No, tu je inzulin, jedan od glavnih hormona u našem tijelu. Među ostalim, važan je za unos glukoze (šećera) u stanicu. U nedostatku inzulina šećer ostaje u krvi, a stanica je gladna. To je dijabetes. Svaki unos ugljikohidrata znači naglo lučenje inzulina u našu krv. I tada se događa ono nepovoljno. Inzulin poništava leptin, hormon sitosti. Mozak, u nedostatku leptina, zaključuje da smo mi u potpunosti izgladnjeli, bez imalo rezervi masnog tkiva, i da treba još jesti.
To objašnjava zašto se ne možete zasititi napolitanki, čokolade, slatke štrudle… To je prokletstvo ugljikohidrata. Iniciranjem lučenja inzulina blokiraju nam osjećaj sitosti i zato je teško prestati jesti. Nakon unosa ugljikohidrata uskoro smo ponovno gladni. Poruka je jasna. Važnije je što jesti nego koliko. Ispravnim odabirom hrane lakše ćete kontrolirati količinu. Vaše tijelo zna, ali ga nemojte zbunjivati velikim količinama ugljikohidrata.
Možda smo malo pojasnili prvo pitanje. Ostalo je još da objasnimo koliko je važno kada jesti, ali o tome ipak drugi put.
Bilo bi mi drago čuti vaše mišljenje. Ili vaša pitanja. Ako ništa drugo, ako vam se sviđa ovo što pišem, lajkajte.
Nemaš inspiracije ili imaš previše izbora pa kupuješ vrijeme jer ne znaš točno što ćeš sam sa sobom? To je moj život u jednoj rečenici u posljednjih mjeseca dana.
Siječanj se posljednjih desetak godina pretvorio u mjesec u kojem se skupe sve obaveze pa vrhunac stresa uvijek nekako nastupi do kraja veljače. Ovaj siječanj je, tješim se, posljednji takve rutine. Zauvijek. A ispred mene se nalazi prazan prostor budućnosti s bezbroj mogućnosti. Od prošlog siječnja prošlo je „samo“ 360 dana, više manje. U međuvremenu ostvarili smo dosta, ali znatno manje od onog što smo mogli, po vlastitoj procjeni. Svjesni smo da nas ta vlastita procjena zavara jer od sebe imamo prevelika očekivanja, ali i toliko izbora. Upitah Ratka pred koji mjesec ‘koliko dugo nastaje tvoj roman’, nije mi dao decidiran odgovor. Znam da traje, proces je to, tinta je za.ebana stvar, tek se osuši a ti bi već nešto mijenjao. Preda mnom je nekoliko edicija, trebalo bi početi, ali ne ide. Još ne ide. Zato se prisiljavam i vjerujem da ću svaki dan ovog tjedna ‘položiti’ tekst na ove stranice. Nemojte mi zamjeriti. The Beatles su svirali posvuda – po malenim liverpoolskim gajbama i čumezima, na krovovima zgrada i na oranicama – i ništa ih nije omelo da budu jedni od najvećih. Ja nemam tih ambicija. Ja bi samo da me nešto pokrene, a znam da ako neću sam neće nitko drugi.
Prijatelj će mi reći da u svemu kasnimo ili kaskamo isključivo stoga jer imamo previše izbora. Vidimo ih i u životima drugih, u medijima, na društvenim mrežama, sve je prividno nadohvat ruke. Primijetili smo da se onda izvlačimo da nemamo inspiracije jer imamo previše izbora, i tako u krug. Zabrinjavaju nas gajbe i čumezi Liverpoola.
Sjedimo nas dva, pijemo jednu od onih godišnjih brzih kava između života koje vodimo, svak na svom kraju države koja se zove stol. Baš kao što smo sjedili poneko desetljeće unatrag. Kao da se ništa nije promijenilo. Razgovaramo, područje života koje sam ja obavio, njega tek čeka i obrnuto. Nekako usput uspijevamo shvatiti da ciklus nikada nije završen. Ciklus okolnosti je uvijek u toku, čitavog života slažemo kutije okolnosti. I pijemo jutarnju kavicu. Premještamo ih, s ponekih brišemo prašinu, na druge dopuštamo prašinu. Kao da je život nekakvo platno koje doživotno slikamo nespretnim, zatim malo više spretnim prstima.
Kao što to obično biva u dubljim odnosima, preslažemo i kockice sebe, jedan drugom naglas. Divimo se onima što smo ih složili, pogotovo onima koje smo složili nakon višegodišnjeg preslagivanja. Učimo jedan od drugog, podržavamo se i odjednom zajednički dolazimo do zaključka kako je život doživotan proces. Vidiš, nikad se ne završava. Okolnosti se neprestano izmjenjuju. Ni mi se nikada ne završavamo. Što ćemo sada, ako to znači kako smo nesavršeni?
Srijedom, i još pokoji dan u tjednu, obično ne podnosim buku. Ni te aute koji u večernjim satima ‘paraju mir’ na potezu od Križajna do Penezića. Čemu po pedalama, čemu? Posljednjih godinu dana život nam ide u smjeru u kojem sam zacrtao da iskoristim svaku priliku za rast i napredak, bez obzira jesam li u Mraclinu, Zagrebu ili negdje drugdje, na liverpoolskom Anfieldu ili krovu neke zgrade. Izgubio sam taj osjećaj da je „drugdje bolje“, što ne znači to što mislim da znači. Ja nisam neki desničar, niti ljevičar dakako, dok sam igral nogomet rekli su mi da se držim ‘centra k’o pijan plota’. Davno sam povukao paralelu je li ikad ikakva vlast utjecala na moj život direktno, na bolje ili na gore!? Nije. S nečijim stavovima sam se mogao složiti, s nekima nisam, no ništa od navedenog nije utjecalo na moj uspjeh ili neuspjeh na stranici na kojoj piše posao, dnevni raspored ili svakodnevni život… Ništa, osim mene samog te mog (ne)rada.
Sve sam više počeo promatrati što netko radi, a malo manje slušati ono što govori. Kažu da to dođe sa godinama. Valjda. Iz tog razloga sam odavno prestao trpjeti i slušati opaske kad mi se krenu nabrajati razlozi zašto ne bih trebalo voljeti ono što radim. Ako ti drugi tupe kako je sve u glavi, a ti kolutaš očima jer na velikim ekranima se izmjenjuju političari i ostale sumnjive persone koje kradu i lažu, i samim time ti ubijaju volju za životom. Vrijeme je za zapitati se kako doista jedan političar utječe na tvoj život i kakva si osoba kad dopuštaš da neki vanjski faktori kreiraju tvoje (ne)zadovoljstvo? Vrijeme je da krenem zapisivati.
Jer, moja publika nisu salonski intelektualci, koji sve lamentacije čitaju kroz naočale sa zlatnim okvirima, moji crteži su uglavnom zadimljeni i crno-bijeli, moja publika su frajeri iz Cimbinog podruma i svirci koji piju po kvartovskim čumezima, pa čak i umirovljenici sa njemačkom adresom. To nije metafora, to nije politika. To je stvarni život.
