Čera su mi došli nuci Filip i Lovro i naravno, žaliju se na vrućinu. Kad sem im napravila mrzlu limunadu povedala sem:
– „Je, u pravu ste, fest je vruće, ali tak je to početkom leta. Zamislite samo da po te vrućine trebate iti v pole žeti žito, a onda ga voziti na geplanje. “
– „A kaj je geplanje? “ – pita mlajši Lovro.
– „Evo, pak sem povedala nekaj kaj vi mladi ne razmete. Oćete da vam spripovedam?“
– „Ne, baka, nemamo vremena! Imamo dogovor s dečkima u Gorici da idemo na bazen. Radije ti to napiši za portal mraclin.hr pa budemo pročitali. Bok! “
– „Bok dečki moji!“

Onda bum pisala! Ali pak bum počela od vremena turopolskih plementaških zadruga kad je o semu brinul i odlučival domaćin zadruge – pa tak i o žetve.

V Turopolu su se najviše sejali šenica, ječem, raž i zob. Se poslove v polu ljudi su ravnali prema cirkvenim blagdanima. Prvi je dozrel ozimi ječem teri se žel oko 15. lipnja, blagdana sv. Vida. Onda je došla na red šenica tera se žela oko blagdana Pohoda Marijina 2. srpnja. Malo pred Petrovo, oko 29. lipnja, dozreva jari (proljetni) ječem, a onda zob i raž. Se je trebalo biti gotovo i požeto do blagdana sv. Jane 26. srpnja.

Baš na te određene blagdane, rano jutro, gospodar zadruge išel je v pole da vidi je li žito zrelo. Otrgnul bi nekuliko vlati žita, zgulil ga na dlanu i otpuval plevu. Nekuliko zrna žita del bi u usta i probal je li zrno dosta trdo. Ako je dosta trdo, čim je došel domom počel je klepati kose i srpe i to je za sve v hiže bil znak da se drugi dan pe žeti.

V žetvu se išlo rano vjutro, nekad i prije nek je sunce zišlo, dok još ni bilo tak vruće. Žene su žele srpima, a muški kosili kosami, onda su slagali i vezali snope.

Malo posle v pole je došel domaćin i donesel težakima fruštuk– žgance z tropom, rakiju i vodu. Posle fruštukanastavili su z poslom. Kad su čuli da zvoni poldan na cirkve znali su da bu za čas došla gazdarica i tera mlada sneja i da buju v košare na glave donesle obed. Domaćin je sad donesel i lagvu vina za okrepu težakima. Kad je prešel obed stareji su si malo u hladu počinuli, a mladi su popevali, pa i zatancali.

Želo se dok sunce ni zašlo, a onda su snope slagali na kola i velike vozove žita vozili domom. Negda se vozilo na dvorišče, na gumno i tam mlatilo, a posle kad je zmišlen dreš, vozilo se na dreš i geplalo (vršilo).

Žetva sega žita trebala je biti gotova do sv. Jane, a onda, prvu nedjelu posle sv. Jane održavala se fešta kraja žetve Dolženice. Za tu prigodu v krušne peći pekli su se odojki, kruv i gibanice. Dekle i mlade sneje celu su subotu spremale i redile hižu, dvorišče i cestu ispred grunta. Na ceste je bila lepa mekana prašina pa su deca uživala bosa bežati po nje.

Saku večer pri povratku s pola žetelice su domaćici donesle nekuliko klasi žita z teroga je ona na kraju žetve napravila venec.

Na dan Dolženice si su išli na večernicu, mešu zahvalnicu za dobru žetvu. Domaćica je nosila v cirkvu venec i dela ga na oltar, a domaćin je nosil hleb kruva od nove šenice i lagvu vina. Posle večernice pak se popevalo i tancalo.

Prema tim starinskim običajima naš koreograf Vlado Cvetnić-Milek napravil je krasnu koreografiju žetvenih običaja Dolženice koju naš KUD „Dučec“ Mraclin uspješno izvodi na pozornicama svojih turneja.

Kad sem ja bila mala toga običaja više ni bilo, ali žetve i vršenja žita je. Domaćinstva su bila mejna, s mejne zemle pa je i težakof bilo mejne. V naše obitelji žele su uglavnom moja mama, baka i teta. Kad su bile gotove tetec Lacko i bratić Dragec – Franek nametali su snope na kola i taj voz žita vozili na geplajneili vršenje žita na drešu. U to vreme v Mraclinu su bila tri dreša: kod Galekovića – Gosponovih, kod Križanića – Fajnsekovih i kod Smolkovića.

Pred sakim drešom stajal je dugački red kola punih vozova žita pak smo z našim vozom na red znali dojti tek kesno navečer. Nama deci je to bilo baš lepo! Slobodno smo ostali vane do kesno i oko vozova se igrali najdraže igre – skrivača.

Voz teri je došel na red za vršidbu žita privezli bi blizu dreša tak da jen težak more dodavati snope čoveku teri je stajal na drešu. Taj čovek je snope žita metal vu veliku rupu dreša s klasjem prema dole. Na jenu je stranu padala slama, na drugoj su bile zvezane vreće v tere je padalo žito, a na treću je padala pleva.

Geplajne se plaćalo v nature ovisno o količini ovršenog žita. Vlasnik dreša uzimal je vujem(određenu količinu žita).

Domom smo vozili pune vreće žita i voz slame. Slama se spravlala v paritek(poseban prostor blizu štale) jer se slamom štrajilo kravama. Delala im se štraja – stelja. Žito se spremalo na najže (tavan) da se presuši, a onda se spremalo u velike škrijne napravlene baš za žito jer je na najže dolazila kukuriza.

Danes se poslove oko žetve i vršidbe delaju kombajni. Oni su zaprav modernizirani dreševi teri na svojim velikim kotačima idu v pole i mam žajnu i vrše žito tero se puni v prikolice traktora. Slama se automatski balira v polu, a kombajni su se vekši i jakši pa žetvu i vršidbu za celo selo obave za nekuliko dan.

KUD „Dučec“ Mraclin, Božica Krznarić

Literatura i fotografije: „Od oranja do kruha“ Igor Maroević u izlaganju Muzeja Turopolja

„Čovjek vrijedi onoliko koliko vrijedi ono što je uradio za svoj narod. “

Franjo pl. Lučić

Ako tog čovjeka sudimo po djelima koje je učinio za svoj hrvatski narod, a posebno za svoje Turopolje onda ga svrstavamo u velike i znamenite ljude. O tome je jako lijepo govorio sadašnji župan obnovljene Plemenite opčine turopoljske Juraj pl. Odrčić u povodu 130. obljetnice rođenja Franje pl. Lučića, u sklopu „Lučićevih dana“ organiziranih od strane Pučkog otvorenog učilišta Velika Gorica.

Franjo Lučić rođen je 31. ožujka 1889. u selu Kuče, a preminuo je 16. ožujka 1972. u Zagrebu. Kako je rano izgubio oca, majka Kata pl. Puceković odvela je šestogodišnjeg dječaka svome bratu Josipu pl. Puceković, župniku u Dubrancu. Tu je dječak slušao i učio sviranje orgulja pa je već u svojoj devetoj godini znao uskočiti i svirati na orguljama kada je njegov učitelj Miroslav Slogar bio spriječen.

Orgulje su mu obilježile život – svirao ih je, komponirao za orgulje i podučavao druge. O njegovom daljnjem školovanju, kompozitorskom radu i radu muzičkog teoretičara te životu turopoljskog župana može se pročitati na portalu turopolje.hr, a ja bih se osvrnula samo na ovaj dio njegovog djelovanja koji se odnosi na Mraclin.

Prema staroj turopoljskoj tradiciji nakon provedenih izbora Franjo pl. Lučić potvrđen je za turopoljskog župana na dan sv. Lucije 13. prosinca 1918. To je vrijeme nakon Prvog svjetskog rata kada Hrvatska izlazi iz višestoljetne veza s Ugarskom i Austrijom, vrijeme koje je obilježeno teškim životom za sve stanovnike starog kontinenta pa tako i za Turopoljce.

Iako u duši muzičar za vrijeme svog županovanja muziku je malo zatomio kako bi svojem narodu pomogao da se podigne u ekonomskom, kulturnom i obrazovnom pogledu. U svojstvu župana posjetio je Mraclin kada se nastava u osnovnoj školi održavala u „Opčinskoj hiži“, a pohađali su je đaci iz Mraclina i Okuja. Uvjerio se da to nisu zadovoljavajući uvjeti za školu. Znali su to i Mraclinci, ali je ideja o gradnji nove škole više puta odgađana sve dok nije došao poticaj od samog župana – odobravanjem sredstava od strane Zemaljske vlade, a drugim dijelom od prodaje stabala u Turopoljskom lugu gdje su Mraclinci imali svoj „juš“ (pravo na sječu stabala).

Školska zgrada u Mraclinu dovršena je početkom rujna 1923. godine, a već 18. rujna počela je nastava. Učiteljica je bila Marija Grandovec koja je biranim riječima opisala svečanu posvetu škole 16. rujna 1923. Tom je prilikom zapisala: „Jedna učenica četvrtog godišta prozborila je nekoliko riječi u slavu toga svečanog dana, a najveću zahvalu i zaslugu uputila je dičnom našem županu gospodinu Franji pl. Lučiću i plemenitoj sučiji mraclinskoj.“ Ta 1923. godina značajna je i po tome što je te godine DVD Mraclin dobio svoj prvi barjak, a kuma je bila upravo gospođa Minka pl. Lučić, supruga našeg župana.

U to vrijeme, osim što su se bavili obrazovnim radom, učitelji su bili i glavni pokretači kulturnog života u Mraclinu. Učiteljica Marija Grandovec osnovala je ženski pjevački zbor nazvan „Vjenčić“ koji je pjevao u crkvi, a prvi javni nastup imao je baš na posveti novog barjaka DVD-a Mraclin. Nakon nekoliko izmjena zborovođa te nakon odlaska dr. Drage Chlaoupeka koji je za vrijeme asanacije u Mraclinu, osim liječničkog posla, vodio i zbor, pojavio se problem zborovođe. Jedino pravo i trajno rješenje bilo bi da zborovođa bude iz Mraclina.

Srećom, član zbora bio je Franjo Cvetnić Esperant, zaljubljenik u glazbu i glazbeno nadaren. Njega je Lacko Galeković, bilježnik, odveo u Zagreb do profesora Franje Lučića koji je tada bio direktor glazbene škole. Upravo je on želio svojim znanjem i mogućnostima pomoći napretku glazbenog života u Turopolju i Mraclinu. Esperant je tečaj za orguljaša pohađao 1934. – 1936., a nakon toga je još sam financirao dvije godine svog školovanja. Koliko je to bila dobra odluka vidimo te osjećamo njezine dalekosežne posljedice još i danas. Franjo Cvetnić Esperant je cijeli svoj život proveo uz pjesmu glazbu, glazbu i sviranje. Bio je dugogodišnji voditelj zbora u KUD-u, kao i onog crkvenog. Poseban trag ostavio je kao voditelj tamburaškog orkestra „Cicibani“ koji su obilježili živote generacija Mraclinaca. Na svim „balima“ i u KUD-u svirali su naši „Cicibani“.

Srećom, taj dar našeg Esperanta naslijedio je  njegov sin Vlado Cvetnić – Milek koji je nastavio djelo svog oca. Godinama je bio voditelj tamburaša, folkloraša i koreograf, a još je i danas voditelj crkvenog zbora i orguljaš u našoj crkvi svetog Vida. Upravo zahvaljujući njima, koji su dobro poznavali Franju pl. Lučića, i ja sam imala čast upoznati tog velikog i plemenitog čovjeka, Hrvata i Turopoljca – plemenitog ne samo po tituli, već i po velikim djelima. Naime, nakon obnove KUD-a Ivan Goran Kovačić Esperant je predložio da idemo čestitati 77. rođendan prof. Franji pl. Lučiću 31. ožujka 1966.

Vlado Cvetnić – Milek, Ana Galeković – Načelnikova i ja išli smo u dom profesora Lučića u Zagrebu u Jurjevskoj ulici. Dobro se sjećam njegovog srdačnog dočeka, sreće i odobravanja što smo u Mraclinu obnovili KUD, živog načina pričanja o svojem županovanju i skladanju. Iako u poodmakloj dobi i oslabljenog vida, duhom je bio svjež, vedar i odličnog pamćenja. Pričao nam je, između ostalog, kako je Turopolje bilo inspiracija pjesniku Dragutinu Domjaniću: „Za vrijeme mojeg županovanja često je k meni dolazil Karlek Domjanić, naš pjesnik. Jednoga Dana posle obeda mi je rekel:

-„Ajde Francek, idemo se malo prošetati.“

Išli smo prema Kurilovcu i u jednoj smo kući videli deklicu koja je tkala. Ja sam ju pital:

-„Marica, kaj tkeš?“

-„Tkem si tkem, bum zamuš išla.“ – tužno mi odgovori.

-„Pa kaj tak tužno govoriš?“

-„Kad moram zeti onoga koga nemam rada.“

Karlek i ja oprostili smo se od nje i otišli. Drugo jutro meni je Karlek dal jednu cedulju. Počnem čitati a ono stihovi:

„Tkeš si fletno

Tkeš si fletno, tiho tkeš

Čul sem skoro zamuš peš

Al se niš ne veseliš

Kaj si tužna ne veliš… “

Domjanić je to napisal, a ja sam uglazbil.

Drugi put kad je Karlek bil pri meni ja sam imal nekakvu inšpekciju u Turopoljskom lugu pa sam mu rekel da ide z menom. S kočijom smo se odvezli u Lug. Kad je inšpekcija otišla došel sam po Karleka u lugarnicu da se idemo malo prošetati po lugu. Išli smo prema mostu koji ide iz Turopoljskog luga na Posavinu preko rijeka Odre. Bilo je ljeto i bilo nam je vruće pa smo si seli pod jedan veliki hrast. Videli smo deklu koja je prelazila most, stala i gledala u vodu.

Još smo malo sedeli u hladovini, a onda smo se vratili u lugarnicu na obed. Posle obeda Karlek je rekel da bi si počinul, otišel je u drugu sobu, a nekon jedno dve vure donesel mi je napisanu pesmicu:

Snešica

„Brvčica čez potok vodi, voda se svet

Snešica po brvi hodi, vodu se gledi.

Naj se gledet sneha mlada, v vodi vere ni… „

Ja isto nis bil len i zel sem si papir, povlekel pet linija i napisal melodiju za Snešicu.“

Ovaj susret pamtim cijeli život jer odlika velikih ljudi je da upravo svojom neposrednošću i jednostavnošću ostave dubok trag u našem sjećanju.

Božica Krznarić

Slike preuzete iz knjige „Zapevala tičica pisana“ autora Stipe Bilića