Hrvatski vatrogasci oprostili su se danas od svoga kolege, vatrogasca DVD Kustošija Davora Kovačića, stradalog u intervenciji nakon olujnog nevremena koje je prošle subote pogodilo Zagreb. Diljem naše domovine vatrogasci su, po zapovjedi glavnog zapovjednika Tucakovića, upaljenim sirenama odali počast ovom časnom čovjeku, a posljednjoj pošti pridružili su se i članovi DVD-a Mraclin ispred svoga Doma. Sa stranica goričke JVP-e prenosimo i stihove Vladimira Pavića kojima su se gorički kolege oprostili od svoga brata Davora:
Svaki je život ko jedan san i jedna nada u bolje sutra, a svaka smrt je ugasli dan i nova strepnja do narednog jutra.
Neka mu je laka hrvatska zemlja, počivao u miru Božjem.
Pogled s tornja kapela svetog Vida na Zvonarsku ulicu, 1930-ih godina
Davne 1894. godine počela je gradnja kapele sv. Vida, zaštitnika našeg mjesta. Do današnjih dana ponosno stoji u centru našeg Mraclina hrabro prkoseći elementarnim nepogodama i društvenim poredcima. Mraclinci su oduvijek rado išli u crkvu i vodili brigu o svojoj kapeli, bilo kao donatori, majstori, svećenikovi poslužitelji i zvonari.
Prvi zvonar, za kojeg znamo preko usmene predaje, bio je Janko Kos Prelec. On je rođen 1871. godine, a umro je 1953. godine. Ne zna se s koliko je godina postao zvonar, ali pretpostavka je – odmah kad je crkva sagrađena. Nakon Janka ulogu zvonara preuzela je njegova snaha Jana, budući da je njen suprug Franjo, Jankov sin, umro tri godine prije oca.
Franjo Kos
Jana Kos
Jana je ostala sama sa devetero djece: šest kćeri i tri sina: to su naša sadašnja zvonarica Vera Kasunić, Marija Cvetnić Linekova, Barica Galeković Kokošarova, Slavica Radovanić, Katica koja je bila u Novom Čiču, Nada koja je bila u Čakovcu, zatim Josip zvan Vujča, Ladislav zvan Lacek i Antun koji je živio u Zagrebu.
Katica Brcković rođ. Kos
Slavica Radovanić rođ. Kos i Vera Kasunić
Josip Kos Vujča
Marija Cvetnić rođ. Kos Linekova
Sestre Vera i Nada (udana u Međimurje)
Ladislav Kos – Lacko Garavin
Nadica Kos, Ladislav Kos i Vera Kasunić
Posao zvonara je veoma odgovoran i zahtjevan. Svaki dan, tri puta na dan, u jutro u šest sati, u podne i u 18 h navečer zvonilo se Pozdravljenje. Kad je umrla ženska osoba zvonila su se dva “fugaša”, to znači zvonilo se dva puta po 10 minuta s pauzom od jedne minute. Ako je umrla muška osoba zvonila su se tri “fugaša”, tri puta po sedam minuta s pauzom od jedne minute. Sedmina se služila sedam dana nakon ukopa pokojnika i tad se isto zvonilo. Isti slučaj je bio i sa tridesetinom. Zvonilo se prije svake mise, za vrijeme mise kod Podizanja, kak se kod nas veli, ili Prinosa darova. Zvonilo se kad se spremalo olujno nevrijeme. Naši stari su vjerovali da se zvonjavom “križa nebo” i tjeraju oblaci koje bi mogli donijeti tuču. Osim zvonjave obaveza zvonara je čišćenje crkve, pranje i održavanje misnog ruha, skupljanje milodara, svakodnevna opskrba misnim vinom i vodom za obred.
Nikola Štuban – Mikič kovač
Budući da se Jana, ostavši udovica, nije sama mogla prihvatiti svih tih obaveza pri tome joj je pomagao Nikola Štuban, nama poznatiji kao “Mikič kovač”. Kako su Janina djeca stasala bilo joj je puno lakše tako da je naša Vera sa svojim – nažalost pokojnim – suprugom Josipom, koji je bio igenec kod Mikiča kovača, preuzela brigu oko crkve. Budući da godine čine svoje, brigu oko crkve s vremenom je preuzeo njezin sin Mladen i snaha Brankica.
Vera Kasunić rođ. Kos, Josip Kasunić i Verina sestra Nada
Brankica i Mladen Kasunić
Vera Kasunić i Nadica Kos
Posao zvonara je sigurno lakši otkako postoji električno zvono koje je podešeno da zvoni u određeno vrijeme, ali imajmo na umu da ga godinama nije bilo. Svatko bi za svoj trud, rad i zalaganje trebao biti nagrađen. Zvonari služe Bogu, ali i svojoj zajednici. Red je i kršćanska obaveza da i mi nagradimo naše zvonare, za što – ako to već nismo učinili – još nije kasno.
Fotografije: Vlado Vinetić, arhiva portala i arhiva gđe. Vere Kasunić
Listanje po starim novinama u potrazi za nekim zaboravljenim člankom ili slikom, može nas dovesti do neočekivanih otkrića. Tako je pretraživanje požutjelih stranica Večernjaka dovelo do zanimljivih članaka, oglasa, razgovora… koji su u svoje doba sigurno bili mraclinska top-tema. Prenosimo izbor iz tog arhivskog materijala.
Ovu smo rečenicu iz sakramenta vjenčanja svi čuli bezbroj puta. Malo tko promisli o njenoj dubini. Nedavno je jedan svećenik rekao; nitko, ni roditelji ni bilo tko drugi, ni prstom ne smiju uperiti u brak svoje djece. Poštovati oca i majku ne znači biti sluga pokoran. Poštovanje se ionako ne može nametnuti. Ako kao roditelj djeci daješ podršku, razumijevanje, ljubav, prihvaćaš njihove odluke koje donose kao zreli ljudi, poštovanje i ljubav se vraćaju i na to ne treba podsjećati. Ako to sve činimo kao roditelji, vršimo Božju zapovijed; ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.
Davnih sam godina polemizirala sa pokojnim mons. Frkinom o utjecaju roditelja na odluke djece, pa mi je održao bukvicu: Nemaš se pravo miješati u životne odluke svoje djece. Oni imaju pravo na svoju sreću i na svoju nesreću. Naravno da me šokiralo, ali to je u nastavku mog života bila moja misao vodilja koje sam se držala, iako ne baš uvijek sretna radi toga. Naša djeca nisu tražila da budu rođena. Nitko od nas. No, mi ipak njegujemo stoljetnu tradiciju nabijanja krivnje vlastitoj djeci, vršimo psihološko nasilje ako teret svojih emocija prebacujemo na njih. Nitko nije odgovoran za naše emocije osim nas samih.
Roditeljstvo nije samo privilegija. To je obveza. Ako stvorimo odgovorne i samostalne ljude, koji imaju svoje mišljenje i stav, stvorili smo zrele članove zajednice. Ne umišljajmo si da takvi ljudi ovise o bilo kome, a ponajmanje o nama. Naše obveze prestaju njihovim odrastanjem a prava imamo onoliko koliko smo zaslužili.
Obitelj je svetinja. Muž, žena i djeca. Razdvojiti obitelj, ženu od muža, muža od žene jer mi mislimo da on/ona nisu dobri za naše dijete, je čin svetogrđa. Kad to osvijestimo, možda će biti i manje razvoda, jer statistike govore u prilog da je više brakova raskinuto radi miješanja sa strane nego radi preljuba, neslaganja karaktera i slično. Mi ostali, mi smo tu kao podrška, ako nas trebaju i savjetnik ako žele čuti. Ako sve to odradimo kako treba, nema bojazni za dostojanstvenu starost u okvirima mogućnosti koje će tada biti na raspolaganju.
Iza nas su najradosniji dani u godini. Došašće kao priprema za dolazak na svijet malog Božića zasigurno je razdoblje u kojem nitko od nas nije isti kao u ostatku godine. Sam Božić kao vrhunac povijesnog događaja, rođenja Boga u ljudskom obličju, u liku malog djeteta, je nešto što naš ljudski um propituje; kako se to sve dogodilo… I unatoč svim pitanjima, vjerujemo u ono što su proroci navijestili i evanđelja prenijela.
Kad moja mama priča o Božićima pri Perušinima, onda je njeno lice ozareno. Njezina sjećanja su puna radosti i mirisa bakinih salenjaka i gibanica koje je baka čuvala pod ključem, na metar složenih drva na gajnku, jer se tih dana radilo samo nužno. Sve te pripreme su tekle u miru i veselju. Naše su pripreme grozničave i pune stresa.
Konzumerizam nas odvlači na bjesomučno trošenje, mi nemamo vremena uživati u isčekivanju. “Tak mi je ko da ni ni bilo Božića”, to su uglavnom komentari koje čujem ovih dana. I to je točno. Božić je samo jedan dan. Sve ono što mu prethodi je jurnjava kao da sutra ne postoji. Sve poliramo do visokog sjaja. Kuće, okućnice, a zaboravimo svoju nutrinu.
Povratak u stvarnost je prilično nezgodan. Osvijestimo da život ide dalje, oni koji su bili usamljeni tijekom blagdana, bit će i dalje. Siječanj kao “najdulji mjesec u godini” pokaže svoje lice kroz račune koji će ipak stići na naplatu, kroz otuđenost, jer nitko nikome ne otvori vrata, kroz postblagdansku depresiju koja sve više uzima maha. Od “najljepših blagdana ikad”, kako se nameće u medijima, ne ostanu čak ni lijepe uspomene. Nismo ih stigli stvoriti jer smo stvarali prolazne užitke. Toliko su nas “filali” sa duhom Božića da smo stvorili nekog imaginarnog duha kojemu sve podređujemo. A naš duh Božića ime ime. Jedno i jedino i s nama je 365 dana u godini. On ostaje i kad se lampice pogase, boreki pospreme na reciklažu, kuglice spreme u kutije. On ostaje kad sav blagdanski duh nestane, a ostane samo čvrsta vjera koja živi mimo sveg blagdanskog šušura i najbolji je lijek kad potonemo i kad nas preuzme beznađe.
Ɓožić je svaki dan, ako mi tako želimo. Ostali vanjski pokazatelji neka budu dekoracija ugodna oku, ali ako je samo u tome smisao, brzo dođe do zasićenja. Kakve ćemo mi priče pričati svojim unucima, vrijeme će pokazati. Možda se i naša lica ozare ako ćemo uz sjećanja na kolače moći reći – bili su to divni obiteljski trenutci, provedeni u miru i spokoju. Ako to uspijemo, onda je Božić ispunio svoje poslanje, a mi smo ga oživjeli svojim životima.
Propovijed vlč. don Hrvoja Bušića s današnje mise na blagdan Tri kralja.
– Danas razmišljamo i promatramo našega Gospodina, koji nam se objavio kao Bog. Bog nas je pozvao k sebi još prije našega rođenja, pratio nas kroz rođenje, i kroz povijest svoje Crkve, sve do danas. On je početak i kraj, Bog iznad svega, Gospodin, Gospodar nad svime. Danas je ova riječ upućena nama, poganima. A mi, dolazimo iz poganstva. Nismo ovaj izabrani narod, nismo ona maslina koju je Bog od početka njegovao. Nismo židovski narod, nego smo oni koji su, gledajući svjetlo koje je iz njega izašlo, pošli za tim svjetlom.
Dolazimo iz poganstva, i to se poganstvo često vraća u naš život. Svijet je uvijek oko nas, donosi nove misli i ideje, posebno one koje nemaju veze s Bogom. Sve nas to može kušati i odvlačiti od Njega. Ali, dogodilo se nešto važno – danas smo ovdje. Bog nas je kroz povijest, kroz događaje u našim životima, kroz ljude ili tko zna što, pozvao i doveo ovdje. Sada se možemo zamisliti kao mudraci koji su slijedili zvijezdu i došli pred ovo dijete. Možda je i nas Bog na sličan način doveo ovdje. Gospodin nas oblikuje do trenutka kada nam se može potpuno objaviti. On koristi sve – čak i naše pogreške – kako bi nas doveo k sebi.
Važno je naglasiti: poganske stvari, preko kojih nam je Bog možda do sada govorio, sada prestaju. Pravi Bog objavljuje se kao nositelj smisla i života. Mudraci, slijedeći zvijezdu, dolaze pravome Bogu, i poganstvo prestaje. To se danas treba dogoditi i nama. Ako su nas misli ili svjetovne ideje odvele od Boga, vrijeme je da se vratimo pravome Bogu. Što su mudraci učinili? Prepoznali su Boga i poklonili mu se. I mi danas trebamo donijeti svoje darove.
Darovi mudraca su zlato, tamjan i smirna. Zlato simbolizira priznavanje Krista kao pravog Kralja. Za nas, zlato može značiti materijalna dobra – novac, posao, ekonomsku sigurnost. Trebamo prepoznati da sve dolazi od Boga. On je blagoslovio naš rad, doveo nas do posla i osigurao našu egzistenciju. Kao što su Židovi prinosili desetinu svojih prihoda, i mi bismo trebali prepoznati Božju ulogu u našim životima i zahvaliti mu. Tamjan je simbol molitve. Sve naše misli, nade, čežnje i ambicije trebaju biti povezane s Bogom. Od jutra do večeri trebamo sve predati Bogu, da svaka naša odluka bude usklađena s Njegovom voljom. Smirna simbolizira trpljenje i smrt. To su sve naše male i velike smrti, svakodnevne žrtve i križevi. Umjesto da ih izbjegavamo, trebamo ih prikazati Bogu, uključujući i konačnu fizičku smrt, kao znak poslušnosti Njemu.
Na kraju, poput mudraca, trebamo se vratiti doma drugim putem, što znači promijenjenim životom, s vjerom u pravoga Boga.
