Sveti Vid spada među one svece koje puk veoma štuje, ali i one o kojima malo povijesno zajamčeno znamo. Doduše, i oko njega se ovila legenda, kojoj povjesničari ne daju punu povijesnu vrijednost. Za njegovu povijesnu opstojanost najsigurnije je jamstvo štovanje, što se oko njegova lika rano razvilo. Kako svi životopisci spominju legendu, koja se uz njegov život i mučeništvo razvila, navest ćemo i mi.
Oko god. 600. u rimskoj pokrajini Lukaniji napisano je djelo ‘Passio S. Viti’ (Mučeništvo sv. Vida). Prema tome spisu Vid se kao sin bogate, ali još poganske obitelji rodio u današnjoj Mazara del Vallo, na Jugozapadnoj obali otoka Sicilije. Kad mu je bilo tek 7 godina, morao je zbog svoje vjere i pripadnosti Kristu, zajedno sa svojim odgojiteljem Modestom i hraniteljicom Krescencijom pobjeći u daleku Lukaniju, jer ga je njegov otac, po imenu Haylas, htio prisiliti na otpad od vjere. Njegov je bijeg pao baš u doba Dioklecijanova progonstva, pa je Vid i u tuđini za svoju vjeru morao trpjeti. Uhvaćen kao kršćanin, sa svojim je skrbnicima odveden u Rim. Tu je Vid učinio nekoliko čudesa, među njima i čudesno ozdravljenje careva sina, koji bijaše opsjednut. Unatoč tomu, bio je sa svojim pratiocima osuđen na smrt. Nakon uobičajenih mučenja, bačen je u kotao vrelog ulja, no, iz njega bi spašen od anđela koji ga otprati u Lukaniju, gdje je, zajedno s Modestom i Krescencijom, podnio ponovo mučeništvo kao vrhovno svjedočanstvo vjere. Prema predaji njegovo se mučeništvo zbilo na početku Dioklecijanova progonstva negdje oko 304. ili 305. godine.
O Vidovu mučeništvu postoje tri inačice, koje još uvijek nisu dosta proučene. Vida ozbiljni povjesničari smatraju vjerodostojnim mučenikom i prema tome svecem, koji je doista postojao, iako je legenda o njegovu mučeništvu izmišljena. Njegovo je štovanje u Crkvi veoma staro, a raširilo se po cijeloj Europi. Već svršetkom V. st. posvećeno mu je nekoliko samostana na Sardiniji i Siciliji, a spominje ih u svojim spisima papa Grgur Veliki. Svečev se blagdan spominje u Gelazijevu sakramentaru, svim povijesnim martirologijima, u takozvanom Napuljskom mramornom kalendaru, pa čak i u bizantskim sinasarima, što je znak da se njegovo štovanje proširilo i na Istočnu Crkvu.
Prema jednoj donjonjemačkoj predaji, svečevo je tijelo god. 583., sa Sicilije preneseno u Italiju, odakle je g. 756. opat Fulrad od Saint-Denisa prenio u svoj pariški samostan. Godine 836. Vidove je relikvije opat Hilduin dao slavnome samostanu Korvey na rijeci Weseru. Taj samostan kasnije postade središtem štovanja sv. Vida.
Sv. Vjenceslav, češki vojvoda, dobio je u Korveyu ruku sv. Vida i prenio je u Prag, sagradivši njemu u čast crkvu. Na temeljima te crkve podići će se kasnije divna gotska katedrala, možda jedna od najljepših crkava katoličkog svijeta.
Već je spomenuto da je sv. Vid veoma štovan svetac. To neka potvrde i ove brojke: oko 150 mjesta tvrdi da posjeduje dio relikvija sv. Vida, što je znak da se do toga sveca mnogo držalo.
U srednjem vijeku bilo je oko 1300 mjesta u kojima se štovao sv. Vid kao zaštitnik, a to znači i s tolikim brojem crkava, kapela i oltara. On je uvršten u slavnu skupinu takozvanih 14 zaštitnika u velikoj nevolji. Štoviše, među tim svecima nosi rekordan broj 34, to jest 34 patronata – bilo raznih životnih nezgoda u kojima ga ljudi zazivaju – bilo što ga pojedini staleži slave kao svog zaštitnika. Nabrojimo nešto od toga!
Svetog Vida zazivaju u pomoć padavičari, histerici, opsjednuti. Njegova se zaštita moli za vrijeme grmljavine, nevremena, požara, neplodnosti, jalovosti, kad valja izvesti neke teške zadatke. Kao svog zaštitnika slave ga ljekarnici, gostioničari, vinogradari i glumci. Pridružuju im se i ljudi slabog sluha i vida.
Josip Antolović SJ
Pomolimo se: Milosrdni Bože, tvojom je pomoću sveti Vid u mladenačkoj dobi podnio boli mučeništva. Mi slavimo njegov spomen i preporučujemo ti sve one kojima je vjera ugrožena; jačaj ih u nadi i krijepi u ljubavi. Po Gospodinu našem Isusu Kristu, Sinu tvome, koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, Bog, po sve vijeke vjekova. Amen
Izvor:bitno.net
