Vrijeme teče, huji, leti, za sobom ostavlja lijepe uspomene i pomalo sjete. Lijepe uspomene žive uvijek u nama, sjećaju nas na osobe s kojima smo dijelili lijepe trenutke, a kojih više nema među nama. Te osobe su slavuji s kojima sam godinama pjevala u našoj kapeli svetog Vida, u našem KUD-u i na raznim manifestacijama. Nesebično i bez zadrške prenosile su svoje znanje u želji da se ne zatere naša tradicija i naši običaji. Neke su otišle iznenada, a puno toga si nismo stigle reći. Oduvijek su mi bile uzor, motivacija i inspiracija. Bile su supruge, domaćice i majke. Radile su na polju teške poslove, ali su uvijek bile vedre, nasmijane i nadasve poučne. Ne znam kojim redom krenuti, jer svaka od njih je za mene bila prva i osebujna na svoj način.
Katarina Štuban – Katica Šršekova; uvijek je bila ljepuškasta, prpošna, vedra, nasmijana, spremna za šale i pošalice. Iznad svega voljela je društvo i pjesmu. U zboru je pjevala prvi glas – sopran. Uvijek je bila redovita na probama; nakon napornog i teškog radnog dana to joj je bila relaksacija. Kod nje sam često bila jer smo i rodbinski vezane. Voljela sam slušati njezine dogodovštine iz mladih dana. Veselila se svakom našem nastupu: Znala me pitati: “Buš me pelala ak ne bum mogla hodati?”. Naravno da to nikad nije bilo upitno, jer te starije gospođe za mene nisu bile babe nego izvor znanja vezanih za naše običaje i našu tradiciju. Bila je zanimljiva kad me pitala: “Buš me namazala za nastup? Mi nekad nismo imale ‘pomadu’ (šminku) mazale smo se s crvenim barjakom (krep-papirom)” – znala je reći. Pjesma je bila njezin život, nije trebalo posebne prigode, uz nedjeljnu kavu znale smo pjevati. Kad je ležala na bolesničkom krevetu vidno iscrpljena od bolesti upitala sam je: “Teta, hoćeš da si zapopevamo?”. Jedva je otvarala usta, ali snaga volje bila je jača od bolesti i mi smo otpjevale jednu po njezinoj želji. To je bila moja teta Katica.
Marija Galeković – Marek, jedina živuća članica. Uvijek vedra, nasmijana, spremna za društvo i pjesmu. Žena sa stavom i stilom. Uvijek je držala do svog izgleda i lijepo se odijevala. Dok ju je zdravlje služilo redovito je išla na večernju misu u našu kapelu. Budući da smo u dobrosusjedskim odnosima često smo se družile, teme su uglavnom bile kak je nekad bilo, kak se zabavljalo, a ako je bila priprema za nastup to je bila glavna tema. Drago mi je što je moja susjeda Marek mogla doći i primiti priznanje povodom obilježavanje stote obljetnice našeg Društva. Ona je sigurno svojim lijepim glasom (pjevala alt) i angažmanom kroz dugi niz godina puno pridonijela našem društvu. Draga Marek, neka ti dragi Bog podari zdravlja i živi nam još mnogo godina.
Slava Galeković – Stolarova; osoba koja je bila nenametljiva, nije se posebno isticala bez obzira na svoj status. Držala je do svog izgleda, svake subote bila je na frizuri. Znala je reći: “Puno mi lepše frizura stoji kad me Jasna počešlja i drži mi celi tjedan. Ne idem nikam, ali zakaj si ne bi to priuštila kad penez imam.” S lakoćom je pjevala drugi glas i slučajni izostanak s probe je falio. Redovito, svake večeri, bila je na misi. Veliki borac bila je do posljednjeg daha. U životu se puno naradila. Sve se to polako odražavalo na zdravstveno stanje. Sjećam se odlaska u Topusko u toplice s mojom mamom, Slava se već otežano kretala, ali nije odustajala od terapija. Trudila se i vježbala zadnjim atomima snage. Njezino geslo je bilo: znam, hoću, mogu. Ona može biti dobar primjer mnogima.
Pjesmu “Si se venci venu” izvode tamburaški sastav i mješoviti zbor iz Mraclina 1982. godine.
(nastavlja se…)