Opet kasniš! – nazvao me urednik jednoga dana. Ispričavam se, nisam htio. Razmišljao sam u tišini zatvorene sobe i u punom radnom zanosu o naslovu.
Kako je dobro imati dobar naslov! Zamislim se. Ponajprije dobar naslov. Sve drugo i nije toliko važno. Ali dobar naslov! Tko će te ikada išta pitati o sadržaju, stanju prihoda i rashoda, eventualnoj zaduženosti ili solventnosti, broju cipela, prognozama pada ili propadanja? Tko će ikada otvoriti tvoju stranicu i pročitati tvoj tekst ako nemaš dobar naslov? Da, naslov, i to dobar naslov – to je jako bitno!
Svaki će te i površni i slučajni sudionik u vječitim raspravama i pregledima portala otvoriti – zaviriti u korupciju jer svatko već po inerciji zaviri u bolest tog imena – samo pod uvjetom da posjeduješ naslov. Jak. Umočen. Stvaran.
Pronašao sam vremena. Urednik me svršenog vikenda odveo u prirodu. Zaključili smo što smo već zaključili – da me nakon dobre šetnje dobro bole noge ali ne drugog već trećeg dana, da su Suze za zagorske brijege zapravo napisane v Pustikama pri Kompesu i mora da je Iva Vincek bil negde polek i da je topli čaj bez šećera boženstveni eliksir za iber ili okoli pedesetogodišnjake. Niti smo trčali niti smo jurili, bezuvjetno i bez pogovorno ukrasili smo si subotnji prije podnevnik i pobjegli od školskih primjera korupcije. Nakon partije tonica i čaja kod Bobe dođeš doma: četiri minute za skidanje i istezanje, tri minute tuša, dva plana za ubiti popodne za – samo jednog čovjeka. Stiže i On. Jedna tako davna…
„Moj prijatelju, mene više nema; Al nisam samo zemlja, samo trava. Jer knjiga ta, što držiš je u ruci. Samo je dio mene koji spava. I ko je čita u život je budi. Probudi me, i bit ću tvoja java“. Tin, 1938.
Dugo godina pišem po raznim stranicama, pišem sebi i za sebe, zapisujem kratke natuknice u mobitel, vrtim u glavi o čemu bi bilo pametno pisati. A da ne pišem teško! Teško mi je odoljeti stalnim napadima, „sve je to lijepo, ali teško, nitko te ne razumije“, kao da je uistinu potrebno da me netko razumije, ultimativno potrebno. Možda! Otvoreno priznajem da mi nikada nije bio cilj dopasti se, danas priznajem da sam možda žestoko griješio!
Svoje dileme sklepam u po prilici petnaest minuta, petnaest loših minuta, navodno. Petnaest minuta koje malo tko razumije. Tako mi kažu. Ako se ljudima svidi – dobro, ako ne – opet dobro. Bitno je da je meni – dobro. Kažu mi da to zapravo i nije bitno, bitne su narativne tehnike, pisci današnjih klasika i remek djela, tipologije i strukturalne analize. Povlačim se u intimu, pisati ću o onome što osjećam i vidim, slijedit ću svoju – puno toga napisanog, malo toga rečenog!
Ne volim one koji mi prekidaju ugodu. Imam osjećaj da se puno propušta zbog glupih igrica javljanja i nejavljanja. Ali ako ne mogu računati na tebe na početku zašto bih te htio na sredini priče? Zatvorim se. I dalje pišem, za sebe.
Svi mi nikada nemamo dovoljno vremena. Možemo se smijati. Možemo plakati. Nekada od jutra pjevam i plešem bez razloga, zviždim. Nekada sam čemer tuga i jad. Sve je to za ljude. No, sama činjenica da je sve, baš sve tako relativno čini me malim i poniznim pred veličinom i brzinom vremena koje prolazi i koje je ranjivo poput nas. Hvatamo zajednički ritam da bi nam bilo dobro. Mi, sami sa sobom, sa svojim životom, s vremenom, s ljudima, s očekivanjima, s poslom, sa svime.
Koliko sam si puta rekao da krećem od ponedjeljka.
Od ponedjeljka počinjem vježbati, kreće dijeta, od ponedjeljka ću ponedjeljkom prestati isticati da ponedjeljkom obično ne podnosim ljude, nekada sam govorio da od ponedjeljka prestajem pušiti. Prestao sam u srijedu. Ne mora biti ponedjeljak, ne mora biti sad ili odmah, ali čovjek se hitno mora odazvati na šapate tijela, a oni svakog dana pričaju o šetnjama, svježem zraku i petominutnoj jutarnjoj gimnastici. Konstantna promjena i kretanje uvijek su ono što ćemo najintenzivnije osjetiti.
Svi planovi vezani za ponedjeljke odlično su propadali, samo su se važne promjene uvijek zbivale po principu – sad i odmah. U protivnom, zauvijek si stranac koji se pokušava stopiti s činjenicom da život jednostavno – prebrzo prolazi!
Ostavili smo Kompese na svom brijegu, rekel bi da je negde polek sused Iva Vincek. Njima nije važno je li ponedjeljak, njihovi planovi u pravilu ne propadaju, oni nisu stranci i njima v životu ide kak treba – taman. A školski primjer korupcije? Kajgot!