Čuče s lijeva na desno: Zlatko Kovačić Truli, Zlatko Galeković Blažev, Željko Galeković Šiljo,iznad njega stoji Đurđa Magdić (kćer učiteljice Elizabete Magdić) Bač iz Okuja, Zlatko Kovačić Mamičin, Stjepan Kos Čikov, Josip Dvorneković iz Okuja, Josip Štuban Štuka, Stjepan Brozović Koka iz Okuja, Vladimir Prvonožec Šešo, Nikola Golubić i Fabijan (mislim da je Dvorneković) iz Okuja. Učiteljica je Elizabeta Magdić.
Vani je već polako mirisalo na jesen. Zadnje plodove svojega rada vrijedni ljudi spremaju za dugu zimu pred njima. Mraclinskim dvorištima odzvanjaju zvuci banzeka. Tetec Vid i Malin djed Janko, pile drva. Boje jeseni prošarale su drveće, a jata lastavica okupljaju se i spremaju na dugi put.
Prekrasan sunčan dan, tog 1. rujna 1966. godine. Za Malu vrlo značajan. Prvi je dan škole. Sve je tu. Nova torba, knjige i bilježnice koje je mama zamotala u plavi pak-papir. Na svakoj naljepnica s imenom: Vesna Navračić – 1. razred. Tu su i nove, novcijate papuče i crna kuta sa bijelim gumbima. Još dan prije, torba je bila uredno složena i na stolcu čekala jutro da se krene.
Sve, baš sve, Mala će naučiti u školi. Do tada, nije ona imala vremena učiti pisati slova i brojke. Život je bio vani, po seoskim dvorištima, prašnjavim putevima i zelenim livadama koje su okruživale Mraclin.
Taj prvi dan škole bijaše za Malu poseban. Prvi i posljednji puta do škole išla je u pratnji mame. Već sutradan, Mala će morati sama. Školskim dvorištem odjekivala je vriska i smijeh, a oni stariji, već iskusni školarci, dočekali su prvašiće zadirkujući ih nazvavši ih “prdorepci”. Maloj se to baš i nije svidjelo, ali nije se ona previše zbog toga brinula. Bila je toliko uzbuđena i odjednom “velika” i sva važna, da je ništa nije moglo obeshrabriti.
Na ulazu u školsko dvorište dočekao ih je učitelj Franjo Jurdana. Mama ga je pozdravila i izmijenila nekoliko riječi s njim. Bio je on učitelj staroga kova, proćelav sa brkovima, nekako mrkog pogleda, u svoje doba i mamin učitelj. Mala se je, iako do tada hrabra i otvorena, ovaj puta stisnula uz mamu. Ni riječi prozborila nije! Pogled joj je kružio školskim dvorištem na kojem se je s lijeve strane, ispod stare lipe, nalazio bunar i sukašnica iza, koje je bilo veliko lijepo pokošeno i uređeno igralište. “Baš lijepo”, pomislila je Mala, “ima dovoljno prostora za igru”.
U učionici je prvašiće dočekala učiteljica Elizabeta Magdić. Prva slova i brojke Mala je naučila upravo od nje. Živjela je, baš kao i učitelj Jurdana, sa svojom obitelji u stanovima uz školu. Škola je imala samo dvije učionice, jednu u prizemlju, drugu na katu. U svakoj učionici bila su spojena po dva razreda, jer u školu se je išlo samo u jutro.
Taj prvi dan i nije trebalo knjiga. Bilo je to samo upoznavanje. Sklapana su prijateljstava koja traju još i danas, prijateljstva za cijeli život. I, iako kasnije život odvede svakoga njegovim putem, ta su prijateljstva trajna, a ti prijatelji su uvijek tu negdje. Mala i njezine prijateljice Branka Joskina, Lila Jerbekova, Melita Brkina i Vera Bojsova, još dan danas druže se i dijele životne tuge i radosti. Petorka je to za sva vremena!!!
Poslije tog 1. rujna 1966. ništa više nije bilo isto. Bezbrižnost male musave plave djevojčice ostala je zarobljena u prašnjavim putevima, grmovima punim kupina, zaspala je u čarobnim igrama jednog prelijepog djetinjstva.
