Proteklih dana mnogi su svjetski mediji objavili vijest o otmici i oslobađanju talijanskog misionara don Maurizia Pallùe. Tog je svećenika u Nigeriji otela naoružana skupina – ne prvi puta – ali je, zajedno s ostalim taocima nakon tjedan dan pušten živ i neozlijeđen. O svojim iskustvima zatočeništva, ali prije svega vjere, Maurizio Pallù progovorio je u propovijedi što ju je održao odmah po dolasku u Italiju. Dobrotom splitske prevoditeljice, gđe Andree Budrović, na našem portalu, u svojevrsnoj hrvatskoj ekskluzivi objavljujemo tu propovijed sa željom da svatko od nas uz njegove riječi zaviri i u vlastito srce. Don Maurizio vraća se u Nigeriju, ispratimo ga našim molitvama.
Homilija don Maurizia Pallue na povratku iz Nigerije
Kad sam ušao u crkvu, prvo što sam pomislio bilo je: „Sva ova braća sigurno nisu došla ovdje zbog glupana kao što si ti“. U to sam uvjeren. Okupili smo se ovdje da bi slavili našu vjeru, a naša je vjera uskrsli Krist. U prvom redu ganut sam i dirnut vašim prisustvom i vašim molitvama, to iskreno kažem. Htio bih malo pričati o uskrslom Kristu preko svog iskustva. Jer siguran sam da su mi vaše molitve, postovi, bdijenja, vaše žrtve, spasile život.
Bili smo šest dana u jednoj šumi i nismo se nikud maknuli, osim prva dva dana. Tu sam iskusio potpunu nemoć svoga bića. Nisam imao ni Bibliju, ni časoslov, dopustili su mi da zadržim samo krunicu. Molio sam puno krunica. Ja sam jako pobožan Gospi Fatimskoj jer već u Nizozemskoj mi je spasila život i dopustila da radim na kristijanizaciji župe, koju sam posvetio Gospi.
Prošle godine imao sam još jače iskustvo prisutnosti Gospe Fatimske jer su nas 13. listopada 2017. napali banditi, u drugom gradu u Nigeriji, i zadržali su nas kao taoce sat i pol, prislanjajući pištolj na naše sljepoočnice, otevši nam ono malo novaca što smo imali, ali na kraju smo se izvukli živi. Ove godine napad se dogodio večer prije blagdana Gospe Fatimske, čuda sunca, 13. listopada, i Gospa nas je izvukla.
Dakle, moj prvi zaključak je slijedeći: ako je đavao zametnuo tako veliku borbu zbog četiri jadnika i kretena kao što sam ja, koja idu naviještati evanđelje, to znači da je ono što stoji u pozadini neizmjerno i neprocjenjivo; svaki put kad se mi pomaknemo kako bi evangelizirali, dogodi se napad, nakon čega slijedi intervencija Gospe koja je jača od napada đavla i koja ne samo da nas oslobađa, nego nam udvostručuje snage. Jer istina je da sam večeras malo umoran i da padam u san jer sam upravo stigao iz Nigerije i nisam spavao šest dana, ali, jedno je sigurno, a to je da su moja vjera, nada i ljubav nakon ovog iskustva porasle, premda znam da tamo nisam učinio ništa.
Bilo nas je troje talaca. Jedna studentica i jedan računovođa iz Nigerije i ja. Otkrio sam potpunu nemoć svoga bića, svoj strah, nisam htio umrijeti. Molio sam puno za naše progonitelje i da nas Gospodin oslobodi. Napravio sam ispit savjesti i pitao sam se jesam li spreman umrijeti sada. Ne, Gospodine, nisam spreman jer nisam još dovoljno skrušen i nisam okajao svoje grijehe. Ako mi ti dopustiš još koju godinu života, ja ti obećavam da ću umnožiti svoju revnost kako bih doveo mnoge duše k tebi, to sam mu rekao… Ostavi me još na životu jer želim, uz pomoć Djevice Marije, stvoriti mnogo problema đavlu. Evo, to je ono za što sam stalno molio. Molio sam i za svoje drugove, pokušao sam im pomoći. Oni su bili malo više zabrinuti od mene, iako sam i ja u sebi imao mnogo straha.
I vidio sam Božji odgovor. Ovo je bio Božji odgovor, da se 13. listopada, na blagdan čuda sunca, srce vođe bandita počelo mekšati. Ja sam mu govorio: „Ti si moj brat, vi ste moja braća i molim za vas, niste moji neprijatelji, molim za sve vas“. On je rekao: „Moli, moli za mene“. I počeo sam uspostavljati odnos jer ono što sam otkrio u svome životu, preko mnogih grešaka i padova, jest to da su suprotstavljanja uvijek pogrešna, kad se suprotstavljamo uvijek griješimo. Kad govorimo muslimani-kršćani, dobri-zli, preljubnici- čisti, itd. Jer u svakome od nas ima svega, barem u meni, a možda i u vama. U meni čuči nasilan čovjek sposoban ubiti, to sam osjetio u svome životu, da sam mogao nekoga ubiti. A u vama? Ponekad sam osjetio, u svome životu, da sam bio u stanju leći s tuđom ženom, a vi?…I mogli bi tako nastaviti. Dakle, ovaj farizejski stav koji želi odvojiti dobro od zla, prepoloviti na pola, stvoriti kastu čistih, uvijek je opasan. Ja nisam bio čist tamo u šumi, moje nakane nisu bile čiste. Rekao sam vođi bandita: „I ja pripadam ovoj endemskoj nigerijskoj propadljivosti, i ja sam jako nasilan“. Pitajte moju mamu kako lete stvari po mojoj kući. I danas sam bacio telefon jer sam se naljutio. „Ja sam nasilna osoba. Kako vas mogu suditi? Mogao bih uzeti strojnicu i ubiti pet osoba“.
I vidio sam da se oni nisu osjećali osuđeni, jer u dnu duše mi za svetog Franju mislimo ili da je bio glupan u svom pristupu muslimanima, ili da je činio prisutnim Isusa Krista. Naravno, ja od svetog Franje nemam ni ime, možete zamisliti ostalo! Ali jedno je sigurno, da nije istina da vuk pojede onoga koje se učini janjetom, kako kaže svijet. Tko se učini janjetom, pobjeđuje. Pobjeđuje jer gubi u ovome svijetu, ali pobjeđuje u svijetu koji dolazi. Rekao sam: „Gospodine, ako ti želiš da mi umremo, ja radije ne bih, ali odvedi nas sve u nebo, nas i one koje će nas ubiti, prikazujem svoj život za njihovo spasenje, iako bih radije ostao ovdje“. I onda, 13. listopada, on mi je ponudio cigaretu i rekao: „ Puši, puši“. Ja sam rekao: „Meni se ove cigarete baš i ne sviđaju. Više volim cigare, bolje su. Ako se izvučem odavde, donjet ću ti cigare“. Ja pušim toskanske cigare. Ovo se dogodilo 13. listopada.
Subota je bila vrlo težak dan jer je u bandi bio jedan krvoločan tip koji je, po meni, bio opsjednut, zbog raznih stvari koje sam primjetio kod njega, o kojima sad neći govoriti. On je doista želio ubijati. Stalno je uzimao štap i neljudski tukao ovog brata muslimana koje je bio zatočen sa mnom. Na jedan neljudski način. Noću smo bili okovani jer nisu htjeli da pobjegnemo i on ga je tukao. Vođa je bio svjestan toga i rekao je: „He is a very evil man! On je zao!“ I tada sam počeo moliti Gospu. Rekao sam: „Učini mi uslugu. Riješi me ovoga čovjeka, ovog krvoloka, njega ne zanima novac, njega zanima krv“. I u nedjelju vođa ga je poslao kući! Ovo je činjenica! Vi mi možete pričati mnoge teorije. Ja vam govorim činjenice, a vi ih protumačite kako hoćete. Prije je bilo osam bandita, a sada pet. U nedjelju sam počeo misliti da ćemo možda izvući živu glavu jer sam vidio da se odvilo trodnevlje… petak, pa subota pune smrti, a u nedjelju uskrsnuće. Nisam mogao slaviti euharistiju, ali sam ju doživio duhovno.
Tu večer oni su bili tako sretni što su išli u lov, ulovili divlje zečeve, ispekli ih i dali i nama. Tako da smo imali roštilj u nedjelju! Nedostajalo nam je pivo. Što se ostaloga tiče, loše smo jeli, ali to nije bila naša najveća briga. Davali su nam ono što su i sami jeli, malo pure s malo šećera. Pili smo puno smeđkaste vode. Ne znam jesam li se zarazio hepatitisom ili tifusom. Nadam se da će doktori požuriti s nalazima. Malo su spori.
Ali, glad nije bila najveći problem. Nisam nikad osjetio glad, iako sam čovjek od apetita. Danas sam nadoknadio. I jučer u ambasadi ponudili su nam lijepu tjesteninu s raguom, vino, konjak, cigare. Ali, predhodnih dana nisam osjetio glad jer su adrenalin i strah od smrti toliko jaki da glad ne osjećaš. Ono što osjećaš jest žeđ. Evo, ovo je u kratko moje iskustvo.
Idućih dana mogao sam moliti pohvale jer ona djevojka, protestantkinja, imala je Bibliju, i zamolio sam je da mi ju posudi. I ono što me diralo, budući da sam u nedjelju još bio previše u strahu da bih molio Bibliju, bio sam prekoncentriran na svoj život i na život ostalih, molio sam stalno krunicu, a ponedjeljak kad sam se malo opustio, uzeo sam Bibliju u ruke, i ono što me dirnulo jest psalam koji sam otvorio nasumice, psalam 18. „Valovi smrti me okružiše“. Psalmi su me puno pomogli. Nakon toga otvorio sam psalam 23. „Gospodin je pastir moj… Pa da mi je i dolinom smrti proći zla se ja ne bojim jer Ti si sa mnom“ i četiri psalama nakon toga, psalam 27. „Gospodin mi je svjetlost i spasenje, koga da se bojim…iako se vojska utabori protiv mene…“ – a tu je stvarno bila vojska sa strojnicama – „Nek se vojska protiv mene utabori… i tada pun sam pouzdanja“. Nakon toga sam nasumice otvorio Novi Zavjet, Djela apostolska 10., Kornelije: „Ali Bog mi pokaza da nijednoga čovjeka ne zovem okaljanim ili nečistim..“ Oni su bili muslimani, ali otmica nije imala nikakve veze s vjerom. Svaki je čovjek čist pred Njim jer je pročišćen Kristovom krvlju. Ovo me je pomoglo. U utorak su nas oslobodili. Ostavili su nas pokraj jedne ceste.
Završavam govoreći da se apsolutno ne osjećam kao heroj, da nisam ništa učinio, bio sam prepreka Božjem djelovanju, ali sam vidio moć Božje milosti, ovo mi nitko ne može oduzeti iz moga srca, moć Božje milosti koja je djelovala u mojem siromaštvu. Djelovala je i spasila nas.
Zaključujem s jednom anegdotom. Jeste li gledali Gospodara prstenova? Ono što je mene podržalo jest kršćanska zajednica, molitve braće. Ovdje nema velikih evangelizatora, kao što sam čuo u odjecima. To nisam ja…veliki evangelizator, zvijezda, svi smo jadnici, ali tu je jedno tijelo, jedna zajednica, moja zajednica, sve naše zajednice, siromaha i grešnika, gdje grijeh i slabost, rasvjetljeni Božjom milošću i svjetlošću, postaju jakost i stvaraju zajedništvo. To želim potvrditi svojim iskustvom. Nisam učinio nikakav herojski čin. Zahvaljujem Bogu i Njegovom djelovanju preko zajednice.
Govorio sam o Gospodaru prstenova…vi bez zajednice ste izgubljeni, jer danas svijet pojede čovjeka koji je sam…dira me Gospodar prstenova jer Bog oblikuje ovu zajednicu Hobbita, patuljaka, kakvi smo ja i moja braća, i preko ovih patuljaka spašava svijet, tako da veliki heroj, Aragorn, kaže: „Jedino što možemo učiniti je čekati da onaj patuljak uzme prsten i da ga baci unutra“. Jedino što mi možemo činiti je čekati i moliti da Krist preko siromaha uništi đavlovo djelo. I Krist je uništio đavlovo djelo. Krist uništava đavlovo djelo. Čini nam se da đavao gospodari svijetom? Nije istina! Krist je uskrsnuo!
U redu…to bi bilo dovoljno.
(Prijevod Andrea Budrović)