Ovo je jedna od najčešćih izreka koju ljudi koriste u svakodnevnom životu, jer su se svi “opekli” barem jednom pomažući drugima. Ne misli se samo na imovinski siromašne ljude, nego i na one emocionalno hendikepirane koji uvijek misle da im je netko nešto dužan. Dok svoju imovinu itekako štitimo, jako dobro znamo gdje nam je međa na našem gruntu, svoj život često ostavljamo na vjetrometini i puštamo da nas cijede do krajnjih granica.
Odgajani smo da treba pomagati i to uglavnom činimo iscrpljivanjem naših resursa, jer odbijajući pomoć, osjećamo krivnju. Sjećate se dobrog Samarijanca koji je pomogao izranjenom čovjeku, smjestivši ga u prenočište i nakon toga je otišao svojim putem. Zamislimo da je taj nesretnik rekao: Pa, ne možeš me sad ostaviti, još nisam dobro. I da mu je Samarijanac odgovorio: Ali, ja moram dalje, čekaju me poslovi, od toga živim. Međutim, na nagovor i molbe, on je ipak ostao.Teklić mu je nakon tri dana dostavio poruku da od posla ništa i da su ga sklopili sa drugim čovjekom. Nakon toga se Samarijanac naljutio na ovog nesretnika jer je ostao bez zarade, a on mu je rekao: Kakav si ti čovjek, samo na sebe misliš. Da je Samarijanac podvukao crtu, postavio granicu, ništa se od toga ne bi dogodilo.
Postavljanje granica je nužno za naš duševni mir. Ako pomažete ljudima, to im postane normalno, oni to smatraju čak i vašom obvezom iako vas nisu ničim zadužili. Kad odbijete više pomagati, kao da nikad niste ništa ni učinili. Zato su granice jako važne. Kad vam intuicija vrišti – ne čini to – poslušajte ju. Osjećaj da nešto radiš samo da ne osjećaš krivnju i zato jer se te od tebe očekuje je razarajući.To je ta sramota s početka priče. Sramota u izdavanju samog sebe. Nije li najveća izdaja u neljubljenju vlastitog bića koje nismo ogradili primjerenim granicama i time onemogućili bližnjemu svomu da svoje prazne baterije puni na našem punjaču?
