Tog je jutra opako oplela po mojim nejakim plećima, uočivši moje sinoćnje manire, kada sam čuvao svoju duhovitost, svoje dosjetke, novosti i svoju udvorničku ljubaznost. Zadivljeno je pjevušila onu koju smo zajedno skladali, davali joj i stalno mijenjali smisao, atmosferu i završni stih. Stonesi su sa trošnog gramofona napinjali Angie, svježe pokošena travanjska trava parala je nozdrve, jutarnji mir odzvanjao je kroz prozor uhvativši netom pristigle mirise doručka, dva jaja na oko, ili kruh s putrom i pekmezom, bijela kava, eventualno.
U otmjenom društvu, reći će Najbolji šesti, nitko se ne interesira ni za nesreću ni za patnju; u njemu se sve svodi na riječi. U cinizmu s kojim se sve češće bavimo /uvijek/ ima nekog smisla, on je veliki umjetnik u prerušavanju i ima pravo poslužiti se nepoznatim licima, dočekati uhode i krenuti na put oko svijeta, bez obavijesti, poziva ili legitimacije. U otmjenom društvu neće izostati strahovito iskvareni jezik, dosluh s neznankom ili deset tisuća na ime troškova, u otmjenom društvu stiže izvještaj za četrdeset osam sati unaprijed, nagrada i ključ od sobe, u otmjenom društvu neće vas potkupiti prije nego vas prouče.
U otmjenom društvu ne misle da će vas zadovoljiti bilo kakvom cijenom. U duši krenu sumnje sve dok lice ne ozari osmijeh, pomisli Urednik, dok se ne odobri scenarij za glavnu ulogu riječima koje su često vršile nasilje nad jezikom, ali su /baš zato/ izrazite i slikovite. U otmjenom društvu porazi se pretvaraju u pobjede, po potrebi, za stanovitu količinu, bez grižnje, bez dodatnih adresa i nedostatnog pomanjkanja uma. Nije bilo potrebe. U otmjenom društvu svi se bore za svoju strast i svoje račune.
Nikakvom stilskom figurom ne može se prikazati isprekidan, odsječen i otmjen govor. Bek je istresao svoje čuđenje, iako je već odavno zabranio takav izraz svome ravnodušnom licu. U otmjenom društvu mučio ga je jedan izvještaj o jednoj stvari i uživanje u zasićenom životu punom uzbuđenja koja izazivaju krupni špekulantski potezi od kojih oguglaju ta neosjetljiva srca. Priča mi o planovima, o otmjenom društvu, šumi i šumovima na ulici, o lupi čizama i vratima na kolima, gromu iz vedra neba, o sposobnima, prepredenjacima s izgledima na tužnu budućnost, o nekoj zavjeri za obaranje starije grane u korist mlađe, o sakrivenoj ljubavi prema poznatoj ženi koja je davala neku posebnu primjesu; što se mene tiče, može.
U otmjenom društvu nema komedija staroga repertoara. Nema damasta s cvjetovima, haljine sašivene od zavjesa skinutih u nekom zaplijenjenom kutku, nema iznošenih kašmirskih šalova koji se /više/ ne mogu prodati, nema izbušenog jastuka od svile. U otmjenom društvu sve je slatko kao med i dobro se kriju tragovi. Ako dopustite da netko posumnja, ako kao dijete zaboravite na uzicu, odvesti će vas u fijakeru, neki prolaznik, tko li, nekad ste bili dovoljno duhoviti, budite opet takvi… Ako stignete.
Te je večeri mirno izustila, nisam te opljačkala. Točno, ona ima divno srce. Samo ja znam gdje se ono nalazi. Osmijeh joj je bio dostupan, i prije nego li je pustila Zeppeline, te pogane izvršioce obvezane da čine što im se hoće, provirila je s čuđenjem i ugledala kako njezina svježa uspomena visi u prljavom izlogu. Iz njega se smijem kao poznati lik koji više ne radi. Pritisnut vječitim poslovima, prigušen neprekidnim računanjem ponovno se javi svojim /divnim/ iluzijama. Pa buja, pa cvjeta, raskošno, od slučaja do slučaja, poput sunca koje kratko bljesne i kasno zasija.
Okvir je te večeri bio u skladu s izrazom koji je ta žena davala mome licu. U njemu čovjek može vidjeti sve; ženu bez haljine ili haljinu bez žene, svejedno. Želio sam da izvučem obavijesti o mnogo čemu.
