Došao mi je neki dan unuk Filip i priča mi kako je u razgovoru s prijateljima iz Mraclina jedan od njih spomenuo da ide na svadbu unuku od onog igenca koji je bio kod…
– Skužil sam ja o kom se radi, ali nisam skužil ko je taj igenec… Ko su igenci, baka?
– To su ti djeca bez roditelja koja su preko Higijenskog zavoda bila udomljena u mraclinske obitelji. Po nekoj logici trebali bi ih zvati higijenci, ali ljudi vole skraćivati i prilagođavati nazive pa su tako ta djeca u Mraclinu do dan danas ostala igenci.
Već sam vam pričala o asanaciji koju je od 1926. sve do početka Drugog svjetskog rata u Mraclinu provodio Higijenski zavod pod vodstvom dr. Andrije Štampara pa je Mraclin uređen u građevinskom, higijenskom, zdravstvenom i svakom drugom smislu.
To je bio jedan od glavnih razloga da su baš u Mraclin upućivana djeca na udomljavanje.
Obitelji koje su se javile da žele udomiti takvu djecu, najprije su prošle kontrolu liječnika i medicinskih sestara koji su ocjenjivali uvjete u kojima bi djeca živjela. Isto tako, pregledali su djecu, otvorili im zdravstveni karton u koji su upisivali sve podatke o zdravlju i razvoju djeteta. Možemo reći da je taj proces bio preteča današnjem udomljavanju.
Broj djece za udomljavanje posebno se povećao poslije Drugog svjetskog rata kad se pokazala potreba za udomljavanjem djece koja su u ratu ostala bez roditelja.
To poslijeratno vrijeme bilo je takvo da je 200 dinara, koliko su udomitelji dobivali po djetetu, bila dobrodošla pomoć, a djeca su imala siguran smještaj i hranu. Odjeću su djeca dobivala preko Higijenskog zavoda, svi jednaku, samo su veličine bile različite. Bilo je zanimljivo vidjeti ih kad su svi dobili kapute iste boje i kroja, jednake hlače i cipele pa smo rekli da svaki razred ima svoje igence.
No, najvažnije je bilo da su sva ta djeca bila zbrinuta, da im je osiguran normalan život i školovanje. Što se osjećaja prema udomljenoj djeci tiče, to se razlikovalo od slučaja do slučaja i nikako ne možemo generalizirati odnose te djece i njihovih „novih roditelja“. To je različito isto kao i u svim obiteljima koje odgajaju vlastitu djecu. Ti odnosi su jako osjetljivo područje u koje se ne bih upuštala.
Bilo je djece koja su jako zavoljela svoje nove roditelje, a i oni njih. Mnogi su ostali u Mraclinu, vjenčali se, zaposlili, sagradili kuće i postali pravi Mraclinci, a bilo je i onih koji su u Mraclinu bili kratko, samo do nekog novog boravišta .
– Baka, jel i pri vam bil igenec? – pita me Filip.
– Direktno ne jer je tata imao radnike u svojoj stolarskoj radioni koji su kod nas stanovali i o kojima je moja mama brinula… Ali, indirektno – da.
To znači da je Ivan Štajduhar kojeg smo mi zvali naš Ivič učio stolarski zanat kod tate, boravio cijeli dan u tatinoj radioni, hranio se kod nas… Samo je spavao kod tete Katiča Franekovog. Ivič je bio star kao moj bratić Dragec Franek. Odrastali su zajedno i išli u školu pa smo ih doživljavali kao braću iako je svako od njih imao svoje rođene sestre. Dragec dvije starije sestre: Veru i Baricu, a Ivič mlađu sestru Zdenku koju je udomila druga obitelj u Mraclinu.
Ispričala bih priču koja mi je poznata iz neposrednog kontakta s našim Ivičem. Naime, urezala mi se u sjećanje njegova velika želja da upozna svoju biološku majku. Kad je završio osnovnu školu i kad je trebao odlučiti što dalje, moj tata je predložio da kod njega uči stolarski zanat. Zvao je on i bratića Drageca Franeka, ali on je rekao da bi radije radio s metalom nego s drvom i upisao je obrtničku školu za kovinotokara. Ivič je pristao učiti za stolara, upisao obrtničku školu i bio je šegrt u tatinoj stolarskoj radionici.
Po ondašnjem programu išao je tri dana u tjednu u školu, a tri dana je učio zanat u radionici. Te dane se kod nas i hranio pa je puno vremena provodio s nama. U slobodno vrijeme i nedjeljom opet je bio kod Franekovih tako da smo ga i mi i svi tetini doživljavali kao člana obitelji. Kad je završio zanat, ostao je raditi kod tate još dvije godine kao kalfa (izučeni obrtnik) i tada je počeo dobivati plaću.
Jednom, za vrijeme ručka, tata ga je pitao na što će potrošiti novac, a Ivič je odgovorio da ga neće trošiti, već štedjeti dok ne zaštedi za vlak za Njemačku.
Doznao je da tamo živi njegova biološka majka.
– Moja najveća želja je da upoznam tu ženu i učinit ću sve što treba da ju vidim.
Kako je sestra Anđela pedantno vodila sve podatke o toj djeci, doznao je da njegova biološka majka živi i radi Münchenu. Saznao je i da se tamo udala i ima dvoje djece, odnosno da ima novu obitelj.
Ivič je to prihvatio, ali nije odustao od želje da ju upozna. Tko zna što je zamišljao, što će se dogoditi kad se sretnu! Uporno je štedio novac, nabavio pasoš, doznao njezinu adresu i poslao joj pismo u kojem je izrazio svoju veliku želju da ju upozna.
Odgovorila mu je da može doći i da će ga čekati. Nakon tog pisma Ivič je bio jako uzbuđen. Danima se spremao, kupio odjeću za put, male poklone majci i novoj braći i smišljao što će joj reći i što će ju pitati.
Konačno je došao i taj dan! Kupio je kartu za vlak i otputovao u München. Osim uzbuđenja što će upoznati majku, bio je uzbuđen i zbog samog putovanja. Prvi put u životu ide sam na tako dalek put, ne zna njemački jezik, ali odluka da upozna rođenu majku nadjačala je sve poteškoće.
Sve je on to uspješno savladao. Našao je pravu adresu, vidio biološku majku i njezinu novu obitelj, ostao tamo samo dva dana i vratio se u Mraclin. Kad je nakon tog putovanja ušao u tetinu kuću, prišao je teti, snažno ju zagrlio i uzviknuo:
– Ti si moja prava mama!
U tom zagrljaju i uzviku bila je sadržana zahvala teti za sve dane i noći koje mu je ona poklanjala za vrijeme njegovog odrastanja, za sva jutra kad ga je u kuhinji dočekao miris bijele kave sa žgancima i za sve dane koji su potrebni da se odgoji dijete.
– Ono tamo je neka tuđa žena prema kojoj nisam osjetio ništa – kratko je dodao i nikad je više nije spomenuo.
Sve nas je ganula njegova izjava. Bilo smo sretni kao i on da si je ispunio tu veliku želju.
Život ide dalje! I nakon što je Ivič položio majstorski ispit, došao je jednog dana s novinama u rukama. Rekao je tati da tvornica namještaja Šavrić traži majstore stolare pa se želi prijaviti na natječaj. Tata ga je podržao u toj namjeri i rekao da je to tvornica u razvoju i da svojim radnicima dijele stanove. To bi sigurno bila bolja budućnost za njega nego da ostane u Mraclinu.
Ivič je rekao da je i sestra Zdenka pri završetku školovanja i da je i ona izrazila želju da ide potražiti posao u Zagreb.
Ivič se zaposlio u Šavriću. U ono vrijeme nije bilo mobitela, a pisanju pisama baš i nije bio sklon, osim pokoje čestitke za Božić i Novu godinu, te nam se nekako izgubilo saznanje o njegovom daljnjem životu, sve do jednog dana kad sam ušla u tramvaj žureći na vlak.
Dok sam kondukterki u tramvaju pružala novac za kartu, ona me upitala:
– Jesi li ti Božica Zrnčićeva?
– Jesam! A ti si…???
– Ja sam Zdenka, Ivičova sestra. Znam da me moji Mraclinci ne prepoznaju zbog uniforme, ali ja vas sve prepoznam. Tebi sam se javila da ti velim da se Ivič oženio, dobio stan, ima dvoje djece i ima svoju obitelj.
– A ti? – pitala sam.
– Ja se tome nadam. Zaručena sam za jednog vozača tramvaja i kad od ZET-a dobijemo stan i ja ću osnovati obitelj.
– To ti od srca želim! I pozdravi Iviča! – doviknula sam joj izlazeći iz tramvaja jer smo stigli do Glavnog kolodvora.
Znam da svaki čovjek ima svoju životnu priču, a ja sam se usudila opisati samo jedan segment u Ivičevom životu, tu njegovu silnu želju da upozna svoju biološku majku, a nije bio ni svjestan da je ona prava mama pored njega.
Činjenica je da su igenci specifični za Mraclin pa vrijedi o njima pisati.
