Današnji život teško je zamisliv bez društvenih mreža. Na mrežama se dijele događaji, iskustva, emocije, tračevi, obračunavaju se neistomišljenici. Na mrežama se skrivaju internetski trolovi koji u stvarnom životu ne bi imali šanse za opstanak. Bar ne dugoročne. Na mrežama stvaramo sliku o sebi, za neke je to prilika da liječe svoje frustracije i komplekse, za neke da budu upravo ono što jesu.
Brzina kolanja informacija je nevjerojatna. U kratkom vremenu sve što je bitno obiđe svijet. Ako izuzmemo Indijance i širenje informacija dimnim signalima, u prošlosti su glasnici bili ti koji su donosili vijesti. Nekad su vijesti bile dobre, nekad loše, no mi danas ne ubijamo glasnike, osim ako postoji negdje neki Edip za kojeg ne znamo. I Mraclin je imao svoje društvene mreže i informacijske punktove.
Ako krenemo od Obreži prema Dolencu, prva mreža je bila kod Raspela. Tu su se okupljale ženice iz tog kvarta. Slijedeća je bila pri Kolege, na klupici na kojoj su se skupljale žene koje su živjele “oko cirkve”. Nedaleko od te klupice bila je ona u “Čunčićove ulice”. Žiteljice Mraclina koje su svoje domove imale “oko štreke” okupljale su se “v Škarpe”. I Dolenec je imao svoje klupice. Pri Šeše i pri Katekinima.
Moja sjećanja idu u vrijeme kad su te klupice bile stalno u pogonu, nedjeljom popodne obavezno, a radnim danom nešto manje. Moram napomenuti da se za tu vrstu izlaska ipak oblačila – ne baš “svetešna obleča”, ali ne baš ni ona za “v štalu ili k šporetu”. Svaka od njih je znala pokoju novicu pa kad bi se to sve objedinilo, mraclinski dnevnik bio bi prilično ažuran. Pomno se pratilo tko s kim i gdje, tko je kupio novi auto ili traktor, “du je betežen”, “kuliko darof su dobili”, tko se ” šoca”, a tko “preveč pije”. Ma nitko nije mogao ni svoje uspjehe ni svoje neuspjehe sakriti da ih selo nije znalo. Bile su to društvene mreže kojima ništa nije bilo skriveno.
U odnosu na onda, danas daleko manje znamo što se događa u nečija četiri zida. Ne dolazi se nenajavljeno, a nekad se banulo u bilo koje vrijeme i možda i naišlo na kakvu pikanteriju. “Naj mi toga povedati” bila je uzvičica koja je u sebi sadržavala čuđenje, iznenađenje, ponekad zluradost, a protuteža je bila jedna od većih bijelih laži: “to pe z menom v grob”. Koliko je tih tajni zaista završilo u grobu, nikad nećemo saznati.
Godine su učinile svoje i taj lijepi običaj okupljanja i “pretepanja selskih tračev” je izumro. Nove generacije žena tu praksu nikad nisu usvojile, niti mogu razumijeti toplinu tih druženja, tajne ispričane ispod glasa (koje i nisu bile tajne), i osjećaj pripadnosti skupini. Imaš osjećaj kad kreneš doma noseći sa sobom dio tih konspirativnih razgovora, da si dio nečega, dio ekipe s kojom ti je ugodno i lijepo i već se unaprijed veseliš novom susretu.
To je bila ta ljepota življenja, koja je imala toplinu – izgubljenu i nikad ponovno pronađenu.
