Vjerujem da svi imamo u sjećanjima miris naftalina iz bakinih ormara. U onoj mjeri u kojoj je bio učinkovit u borbi protiv moljaca, barem je jednako toliko bio uvučen u svaki končić i svaku daščicu ormara. Miris koji ostaje trajno u mirisnoj memoriji naših stanica.
Roba se dijelila na onu “za po saki dan” i na onu “za k meše”. Ona za “k meše” je bila bezvremenska. Bez obzira na modne trendove, gotovo da nije bilo žene koja u svom ormaru nije imala “dvodjelno” ili – modernim riječnikom – kostimić. Bilo je tu i mešnih “šiclinof”. Oni su se nosili kao nastavak negdašnjih fertunovof. Neke su se tradicionalne navike teško mijenjale. Ta se roba nije ni izbliza prala kao danas. Poslije meše se uredno vraćala u ormar, čekajući neku novu prigodu. Vjerujem da bi se mame i bake onog vremena zgražale količini robe koju mi danas peremo. Ostavimo po strani blagodati tehnologije koja nam je osigurala strojeve za pranje rublja, koji su cijeli proces pojednostavili do čistog užitka. Ako bismo uzeli u obzir koliko su one vremena gubile perući rublje ručno, vjerujem da mi približno isto trošimo puneći i prazneći “veš mašinu”, često puta i nepotrebno. Ono “za po doma” se pralo kad su se flekice i mrljice vidjele “iz aviona”.
Higijenske su se navike promijenile, donoseći novu kvalitetu života, a s njome i česte alergije, kao reakciju našeg organizma na agresivne kemikalije sa kojima se filamo. U školi su nas učili da je čistoća pola zdravlja. Ona druga polovica, s kojom su djeca nekad stjecala imunitet je nestala. Nestao je i miris naftalina, nestale su i vunene veste sa bezbroj rupica koje su male štetočine napravile. Još poneka ženica ima mešno ruho, složeno na važnom mjestu u njenom ormaru, zajedno sa onim “u kojem me bute zakopali”.
Zatvaram vrata ove priče, čuvajući u sjećanju miris naftalina pomiješan s mirisom “Pokošenog sijena” ili “Crne mačke”, omiljenih parfema preštimanih žena onog vremena.