Malobrojni su oni kojima ovaj naslov nešto govori. Nije riječ ni o imenu ni o državi, nego o starim sortama jabuka. Čeprkajući po sjećanjima moje mame, u razgovoru smo došle do priče u kojoj su se ona i moj deda vraćali iz trsja na Kravarskom. Je li zakazala kobila ili kočijaš, teško je reći, ali oni su se zamalo strovalili niz brijeg sa kolima punim jabuka.
U vinogradu su, naime, imali veliko stablo jabuke mašanke. Jabuka je bila rodna i kola su bila krcata. Pitala sam, pa kaj ste delali s tolkim jabukama? Očekivala sam da su ih preradili u npr. marmeladu, rakiju, ali ne, oni su ih jeli. Ta sorta jabuke mjesecima drži svježinu i može se održati i do svibnja. Imali su i sortu kanada. Ona izgledom nije bila atraktivna jer bi dobila po sebi pjege i duljim je stajanjem postala brašnasta. Nije se mogla održati ni blizu kao mašanka.
Odavno nema ni mašanke ni kanade, ali su živa sjećanja na okuse jabuka koje danas malo tko ima u svojem voćnjaku. Tražeći po Googlu, vidjela sam da se neki krajevi RH istinski trude vratiti te sorte u domaćinstva i radi njihove tradicije i radi njihovih posebnih okusa. Možda netko od čitatelja ima te sorte u svojem voćnjaku, što bi bila istinska poveznica sa nekim prošlim vremenima i vitaminskim navikama.
