Još prije početka proljeća, kad smo malo uživali u suncu, nakon nedjeljnog ručka upitala me unuka Eva:
– Baka, budemo li i ove godine išli u Šabarić gledati veliki ogen za Jurjevo?
– Ako bude ovako lijepo vrijeme budemo, ali moram vam ispričati kako se nekad obilježavalo Jurjevo u Mraclinu…
„Prešel je prešel pisani Vuzem,
došel je došel Juraj zeleni,
iz zelene gore u to ravno polje,
darujte ga, darujte, Juru zelenoga.
Nije Juro svaki dan, već u ljetu jedan dan,
darujte ga, darujte, Juru zelenoga… “
Iz jednog od sela Vukomeričkih gorica, došli su u ravno Turopolje dvije djevojčice i dječak koji su obilazili selo i pjevali ovu pjesmu. Djevojčice su nosile košaru u koju su stavljale jaja koja bi dobili, a dječak je nosio naramak zelenih grančica. Po jednu grančicu dao bi domaćici nakon otpjevane pjesme. Tu bi granu domaćica zataknula između drvenih greda u črdaku uz izgovaranje molitve: „Da nam Bog podari zdravlja za cijelu obitelj, za blago u štali i za zdrav urod na poljima.“
Na odlasku djevojčice su zahvalile pjevajući:
„Fala vam, fala, vi dobri ljudi,
mi vam zafalimo, Bog vam naplati
i zeleni Juraj – kirales “
Jurjevo se u raznim krajevima obilježavalo na razne načine, a u Turopolju su se lijepi jurjevski običaji najdulje zadržali u Donjoj Lomnici i Lukavcu. Kada je 1966. god. u Mraclinu obnovljen rad KUD-a „Ivan Goran Kovačić“ (današnji „Dučec“) poziv za prvi javni nastup dobili smo iz Donje Lomnice gdje su oni obnovili običaj paljenja Jurjevskog krijesa. Planirali su da će u subotu 23. travnja 1966. paliti krijes u Donjoj Lomnici, u nedjelju 24. travnja trebao se održati folklorni program ispred Muzeja Turopolja u Velikoj Gorici.
Nažalost cijeli tjedan prije Jurjeva i na samo Jurjevo padala je kiša pa je cijeli program otkazan. Zdušno smo se pripremali za taj nastup i uvježbali jurjevsku pjesmu „Japo, mamo, ote gledet Juru zelenoga!“ koju je uglazbio Franjo pl. Lučić i turopoljske plesove (drmeše, dučec, Staro sito i Lepa Mara kolo vodi). Odlučili smo te subote, na Jurjevo pozvati novoizabranog predsjednika općine Velike Gorice Juraja Križanića. Probe smo održavali u tada jedinoj potpuno uređenoj prostoriji, na katu novog Društvenog doma koju su nam na korištenje velikodušno prepustili naši vatrogasci. Tom malom gestom htjeli smo zahvaliti predsjedniku Križaniću jer nam je nakon obnove društva dodijelio poticajna sredstva za rad.
Mi smo tim sredstvima nabavili opanke za folklornu grupu i za tamburaški sastav „Cicibane“ kako bismo mogli nastupiti na I. smotri folklora u Zagrebu u srpnju 1966. god. Bili smo sretni što se odazvao našem pozivu sa svojim suradnicima i time nam dao do znanja da podržava naš rad. Kao predsjednica KUD-a pozdravila sam ga riječima: „Večeras imam ugodnu dužnost da u našoj sredini pozdravim druga predsjednika Juraja Križanića i ostale goste… Kod vas smo naišli na razumijevanje i zato vam hvala!… Ovo je naš prvi nastup. Uvježbali smo jednu jurjevsku pjesmu te pjesme i plesove Turopolja, a naš prvi gost ste Vi, druže predsjedniče! Zato neka Vas ovaj naš nastup na Vaš imendan podsjeća na ugodno provedeno vrijeme među nama u Mraclinu…“
Unuk Lovro me upitao:
– Ali, baka, zakaj vam je to bilo tako važno?
– Danas to ne izgleda ništa posebno, ali u ono doba, ’66. godine, čestitati imendan drugu Juraju bila je velika i hrabra gesta. Vjerojatno se ne bi mogla dogoditi nigdje nego u Mraclinu! Bilo nam je važno i zato što ranije vlasti u Velikoj Gorici nisu baš podržavale KUD u Mraclinu, kao i ništa drugo, jer Mraclin nije bio „boračko mjesto“. Te smo večeri nastupili u nošnjama koje su tkale same članice bivšeg društva u Opčinskoj hiži gdje su bila postavljena četiri tkalačka stana. Radilo se prema jednom originalnom uzorku i sve su nošnje bile jednake. Upravo zato nisu bile odobrene za nastup na I. smotri folklora u Zagrebu. Do lipnja smo iskompletirali nove nošnjepa smo ipak bili kompletni i spremni za I. smotru u Zagrebu.
Lijepi jurjevski običaji obnovljeni su i u Lukavcu gdje se ispred zidina starog grada Lukavca pali jurjevski krijes i izvode stare jurjevske pjesme i običaji što je s vremenom postala prava turistička atrakcija.
– Baka, ja sam prošle godine bio u parku Franje Tuđmana u Gorici. I tamo je bio veliki jurjevski krijes – veli Lovro.
– Da, da, i u Mraclinu se pali veliki jurjevski kres u Šabariću. Mali Dučecovci nam pjevaju i plešu, a naši tamburaši sviraju. Uprizorena je i pogodba gospodara sa čredarom o čuvanju krava i svinja za tu godinu, a sve završi za bogatim mraclinskim stolom. Spelancija je dobro posjećena pa mislim da naši mještani vole druženje i opuštanje uz lijepe stare običaje.
Ovaj razgovor vodila sam s unucima u drugom mjesecu ove godine, kada je bilo lijepo i sunčano vrijeme. Ali s proljećem se sve poremetilo, najprije je padala tuča, pogodio nas je najjači potres u zadnjih 140 godina, zatim je padao snijeg i nekoliko puta mraz, a najveća nepogoda prisilila nas je da se držimo svojih domova i otkažemo sva događanja i poslove. Zbog COVID-a 19 cijeli je svijet doslovno stao! Prisjećanje i dijeljenje ovakvih lijepih uspomena pomaže nam prebroditi izolaciju i uljepšava nam ove dane kako bismo ostali dobre volje, raspoloženi i dobrog duševnog (a time i tjelesnog) zdravlja. Ostajte zdravi!
