Jesenski dan. Sve takve popraćene oblačnim vremenom najbolje je provesti u krevetu. To je vrijeme kada se sve prepušteno može nadoknaditi – čitanjem, pisanjem, istraživanjem, planiranjem… U miru, bez stresa, bez razlika. Na kraju si postavim jedino pitanje: gdje je nestala čarolija normalnih dana? Gdje su samostalni rad, krizne situacije, ljubav i učenje iz grešaka? Književnica sa 11 napisanih romana i vlastitom mladošću je ovih dana zapisala – ne isplati se pisati ako nemate priču za prenijeti! Poznanik je u rijetkim situacijama znao oplemeniti svoje misli te ponekad izjaviti da ‘ženama ponekad treba dati ‘nogom u guzicu’ kako bi prestale vječno čekati i zapovijedati. Znam da će me one koje čitaju kolumnu kvalitetno osuditi. Pa, čuj ti lika! Još nisu u dovoljnoj mjeri shvatile da nismo nečiji izvor kapitala jer im je pojedinima, valjda, rečeno da je to jedini put do uspjeha. Nije nam teško, dodaje poznanik, pokazati otpor i biti hrabar, ne zbog drugih, zbog sebe.
Što ako… probudimo snene sanjare? Podsjetimo ih na snove, davno zaboravljene… Što ako… strah pošaljem u kut iz kojeg ljubav smjestim u krug gdje joj je mjesto? Što ako… sanjamo život, problem su noćne more iz kojih se budimo otiscima mjesečara. Što ako… Život čine male i veće navike, vrte se rutinska ponavljanja uobičajenog i poznatog, iz dana u dan. Nedostaje nam dan kad su nam porušili svijet, jedan period u životu kad smo utjehu ponovno pronašli u tim istim rukama s granica sigurnosti. Kad smo ponovno pronašli tišinu potpore u tim istim pogledima. Nedostaje nam ono besciljno i beskonačno, neodgovorno pričanje u prazno. Nedostaju nam oni dani u kojima mladost tako bezbrižno vodi glavnu riječ, u kojima je osmijeh glavni motor. Planiranja, sanjarenja, vrištanja, banalnosti, sve što naučite cijeniti tek kada im intenzitet oslabi. Kada nestanu. Kada odrastete.
Jesenski dan. Sve je počelo spontano. Tako nekako najviše i volim. Nedostaju nam i sva ona polovna pijanstva u gluhim noćima kada život nikad nije imao više smisla nego tada, kada je svaka zvijezda, svaka ploča, svaki kut i svaka sjenka imala svoje zato, na naše neprestano i ustaljeno zašto. Svi ti teški koraci, svaka ta čaša viška, svi prijekorni pogledi, svi oni fragmenti nedokučive mladosti koji su nas baš tada činili bezvremenski živima. Živim ljudima. Pa ono, još jednu za kraj, putnu ili neku drugu, još dvije za početak, pa smijeh, pa pjesma sitnih koraka, pa ljubav, pa na stol ili oko njega… Mamurne zore i natruhe stida ogoljelog do kostiju, cjelovite slike, živi detalji, horizonti i paralele. Život.
Nedostaje nam puni zamah. Odrasli smo, ne šlepamo se pred sobom. Uz ruku na kočnici nije lako izložiti se tako javno. Ponosni smo na sve što smo prošli, i ne zaboravljamo na ljude koji su nam pomogli da budemo tu gdje jesmo. Znam da ne zaboravljam. Putem čovjek naleti na dosta ‘krivina’, ali bitno je da stigne gdje želi. Ja sam stigao. Sjedim. I šutim. Kapi kiše nesmiljeno udaraju po asfaltu. Zaboravio sam kako je dosadno. Povukli smo se u neprobojni oklop i nismo dozvolili otvaranje svakome. Stvara se simfonija sjete i tuge, žalimo za tim danima koji prolaze i osjećamo nedostajanje. Noć je fatalno čarobna, i moćna. Kao kad znani zvuci otkucaja sata nadglasaju otkucaje srca, kad počinje zavodljiva igra misli i želja. Kada dan utihne…
Jesenski dan. Dok čekamo Svetog Martina – kvalitetno predikatno s porijeklom i vrhunsko – sakupljamo momčad. Ne želimo kao prošle godine opet biti beznadni, obični i kratkotrajni. Nikakvi. Ako ne prva, onda je povjerenje zasigurno druga asocijacija na riječ prijateljstvo, a kod momčadi koja se sakuplja ta pojava je već zaživjela. Prije nekoliko godina. Ni poludjeti više ne možemo i ne želimo, ni napiti se više ne znamo, a možda nam baš to treba. Charles je zapisao – neki ljudi nikad ne polude; kakve zaista užasne živote oni vode!
Ljudi su uvijek zabadali svoj nos. Uvijek je susjedova trava ljepša, život zanimljiviji, ljudska intima posebna, nečije pijanstvo ‘slađe’… Jedino je ljubav ostala imenica iz naslova svake priče, imperativ svakoga dana. U jednoj torinskoj ulici crnim debelim slovima ispisano je – Doniraj srce kad ga već ne koristiš! Na prilazu bregima , tamo negdje pri skretanju za Ključić brdo, za dana Svetoga Martina možete ugledati jumbo plakat i natpis, na tvrdom turopolskom – Dečki, budite ono što ste nekad bili!
Sve je počelo spontano. Tako nekako najviše i volim.