Nova pedagoška i školska godina počela je uz veliku medijsku pompu. Novinari su se rastrčali po vrtićima i školama, obznanjujući javnosti koliko je djece ostalo neupisano, koliko je đaka upisano u prve razrede, koji su vrtići i škole novouređeni, a nutriconisti su napravili nove, zdrave jelovnike da bi nam stasajuće generacije bile fit.
Naša se prehrana sastojala od vrlo prozaičnih jela. Za doručak bijela kava, i to od kavovina – divka, woka i knaip, nadrobljena bijelim kruhom koji se fino raskašil, a korica je ostala gnjecava. Ponekad se na stolu našla “pražetina” od domaćih jaja. Za užinu smo jeli mast na kruhu, onako usput, jureći na igranje, jer je sjedenje za stolom bilo čisti gubitak vremena. U školi smo dobivali masne piroške, tijesto sa šećerom koji je krckal ispod zuba, povremeno grah i to u višim razredima, kad je uz novu školu došla i nova kuhinja. Kad se na tržištu pojavio čokolino, i njega smo jeli, bez obzira što je namijenjen nekom drugom uzrastu. Sendviči su bili od parizera, u običnoj žemlji, sa šnitom “švajcarskog sira”, čaj se točio u limenim šalicama i pili smo ga na litre (šalice su i dalje limene iz praktičnih razloga). Voće smo brali usput, s nečije kruške ili trešnje uz ogradu, na livadi smo brali “kiselice” i uživali u njihovom okusu, iako, da me danas pitate koja je to biljka, pojma ne bih imala.
Vrijeme je prolazilo, prehrana koja je izbalansirana sve je više dobivala na važnosti, isprofilirala su se neka nova zanimanja koja nas uče o važnosti unošenja ugljikohidrata, bjelančevina, vitamina, vlakana i svih ostalih nespomenutih nutrijenata, za naše zdravlje i probavu. Nismo mi previše znali o zdravoj prehrani, a opet, na prste jedne ruke se moglo izbrojiti one koji su se mučili s kilažom. Sve što smo unijeli, to smo i potrošili u igri i aktivnostima.
Jelo se ono što nam se serviralo. Nisu nas mame pitale koje od pet nabrojenih jela želimo. Nitko nas zapravo ništa nije pitao. Jeli smo da živimo, a ne obrnuto. Danas, kad imamo obilje hrane, većina djece će odabrati brzu hranu. I mi odrasli se ne bunimo. Gužve u kolonama koje čekaju da izdiktiraju svoje želje teti koja nam se obraća iz zvučnika su poprilične. Posao naprosto cvjeta. Zato su nam sad žganci, mast na kruhu i ostala jela iz davnina postala delicije, dijelom radi komocije, jer lakše je kupiti gotovu hranu, dijelom radi pomodarstva. A bucmaste djece sve je više. Da ne upotrijebim neku deblju riječ i nekoga ne uvrijedim.
