Iskušenje je poriv da učinimo nešto, dok istovremeno, onaj tihi glasić u nama viče: ne čini to! Sotona ne bira kada će i kako zavesti čovjeka. Negirati njegovo postojanje je njegova najveća laž. Jer, ako ne postoji zlo, ne postoji ni dobro. U tom slučaju, sve ono što je Isus učinio za nas, ne bi imalo smisla. Dajući svoj život, otkupivši naše grijehe, dao nam je mogućnost da se – i kad posrnemo – sakramentom Svete ispovijedi vratimo na pravi put. Ako zamislimo grješnu dušu kao tamni, zlokobni oblak, onda bi duša očišćena od grijeha bila bijeli, pahuljasti oblak, upravo onakav kakvim ga crtaju nevine dječje ruke.
Čega se odričemo u korizmi? Naših svakodnevnih poroka, uglavnom onih koje bi nam svaki liječnik ionako preporučio. Odreci se zavisti, podmetanja, zlobe, zluradosti, to je uvjet za generalku nas samih. Koliko smo se spremni mijenjati, ne samo u ovih četrdeset dana, nego kroz život uopće? Promijeniti se znači nepokoriti se nikome osim samome Bogu. Naše uljanice dogorijevaju. Hoćemo li kao lude djevice čekati da Zaručnik dođe, a ulja više ne bude ili ćemo se pobrinuti da ga nikad ne nestane. Odgovor je u nama samima. Najveća zabluda je da uvijek ima vremena da se stignemo popraviti i okajati svoje grijehe.
Onaj mali glasić koji često puta ni trube ni fanfare ne mogu nadjačati, zapravo je smjerokaz kojim trebamo ići. Hoćemo li ga poslušati – i u kojoj mjeri – ovisi o nama samima. Bog nam je dao razum i slobodnu volju, učinivši nas sličnim sebi, u svemu osim u grijehu. Parafraziram: u svima nama žive dva vuka. Dobar i loš. Jači će biti onaj kojega više hranimo.