Grohača je nekad bila “posudje” koje je imala svaka domaćica. U njoj se “grohal” kruh. Ali, krenimo redom.
Najprije se u koritu “pofurilo” kukuruzno brašno. Onda se dodal kvas. Kvas je bila jedna kugla tijesta koja se svaki put ostavljala za slijedeću turu. Zamijesilo se tijesto i čekalo da kvas odradi svoje. Nakon toga, u grohaču se stavljalo tijesto i grohalo da bi kruh dobio željeni oblik. Potom se taj oblikovani “leb kruva” stavljal na loparek, na njemu su bili listovi zelja da ne zagori i da se ne zalijepi. Kod mojih Perušinih kruh se pekel ponedjeljkom, četiri leba kruva i jedan lepčić za djecu. Kruh su nosili Fijolkinima jer su oni imali krušnu peć.
Ono što je mene zainteresiralo za grohaču, način je izrade. Napravljena je od jednog dijela. Glatkih površina, estetski i simetrijski daleko od savršenstva, no ipak je u njoj nastajao kruh naš svagdašnji.
Tada je kruh bio svetinja. Nije se pekao svaki dan i zato ga se čuvalo i cijenilo, dijelom jer se živjelo skromnije, dijelom jer naša vjera poistovjećuje kruh sa Posljednjom večerom. Pokušavam si dočarati nastajanje jedne grohače. Od odabira komada “dreva”, do vrijednih ruku majstora, koji su, sloj po sloj, skidali godove da bi dobili željeno udubljenje. Možda i nije tako bilo, no to je moja mašta tako zamislila.
Još se ponegdje može pronaći grohača, ispunjena koječim, ili jednostavno skuplja prašinu u nekom podrumu, obavijena paučinom i mirisom prošlosti. Kako smo se olako rješavali naše starine, poklanjali, prodavali za sitne novce ili jednostavno bacali. Srećom, postoje entuzijasti koji su uspjeli skupiti cijele zbirke starinskih predmeta i napraviti prave male muzeje turopoljske tradicije. To su jedina mjesta gdje mlade generacije mogu vidjeti predmete iz svakodnevnog života još živućih baka i djedova. A nije to bilo u tako davnoj prošlosti. Turopolje se voli očuvanjem tradicije, to je naš identitet, to nas čini onim što jesmo, ono što čuvamo od zaborava i prenosimo generacijama koje dolaze.
