Uhvati me neka tuga. Raste iza rebara kao snježna kugla. Otežava disanje. Prepoznaješ ju kao nezvanog gosta. Tugo, nisi dobrodošla. Nabrojim ti tisuću razloga zašto ne bi trebala biti tu. Tuga se samo smijulji. Gleda te s porugom. Ne čuje tvoj monolog koji je sve glasniji, iako ga čuješ samo ti i tvoja Tuga. Osjećaš kako ti crpi energiju dok ona sama buja. Kad te smoždi napokon progovara:
– Ne možeš me otjerati. Ja jesam nezvani gost. I ostat ću dok ne dođe Sreća. Znaš, mi se mijenjamo za mjesta. To je život. Niti možeš mene istjerati, niti možeš nju prizvati. Pomiri se s time. Prihvati me kao gosta koji će jednom otići. Između mene i Sreće stoji Ravnodušnost. Tada zapravo ne živiš, iako sada misliš da je i ona bolji gost od mene. To je zabluda. Čovjek bez emocija je prazan. Robot koji korača kroz život. Ako te ona posjeti, najdulje će se zadržati. Bit ćeš u njezinoj vlasti. Život će prolaziti mimo tebe. A imaš samo jedan.
I tako smo Tuga i ja sklopile tihi pakt čekajući Sreću da se ušulja.