Mislim da nema onoga tko nije čuo ovu mističnu krilaticu, koja se govorila potiho, sa prizvukom zebnje u glasu. Tamo sedamdesetih godina prošlog stoljeća računala sam koliko godina još ima do te 2000. Mislila sam; daleka je to budućnost. Imam ja još vremena. Onda je došla 2000. Ništa se revolucionarno nije dogodilo. Životi su išli svojim tijekom i ništa nije izgledalo da bi tu rutinu moglo poremetiti. Svakodnevica bi se povremeno uskomešala uoči izbora, velikih sportskih natjecanja, ali, načelno je to bio solidan život.
Onda se sve promijenilo. Kada se počelo šuškati o tamo nekom virusu na Dalekom istoku, bilo je to svjetlosne godine daleko od nas. I kada se počelo širiti svijetom, ni tada se nije dalo naslutiti da će nam se životi stubokom promijeniti. Od početne discipline i paralize koju je većina proživljavala, našli smo se u kaosu iz kojeg ne vidimo izlaz. Gotovo dva desetljeća kasnije događa nam se ono o čemu smo slušali od naših baka. Svijet se mijenja. Klima se mijenja. Ljudi se mijenjaju. Smak svijeta, doduše nije, ali neki novi svijet, čijem nastanku svjedočimo, definitivno se događa. Naše bake nisu zasigurno zamišljale ovakav svijet. U njihovim je glavama smak svijeta bio u skladu sa biblijskim opisima, događaji koji će zorno predočiti da je kraj. Ono što sigurno nisu mogle ni zamisliti su goleme podjele u društvu, u njihovim svjetovima ljudi su bili “oni” i mi. Ali, o tome se šutjelo. U njihovim svjetovima brutalnost izražavanja koja je postala “must have” bila je nezamisliva.
Danas se – u nedostatku argumenata – pribjegava komunikaciji na granici pokolja. Moguće da se tako stječe dojam vjerodostojnosti. Više nitko ne kalkulira sa tom presudnom godinom. Više nitko ne kalkukira ni sa čim, jer danas je jedno, sutra je drugo. Ostaje samo ono ” ili – ali”.