Negdje u drugom ili trećem razredu, dobila sam papuče s motivom jesenjeg lišća. Najdraže papuče, koje su zasluženo arhivirane u mojem sjećanju. Bile su visoke do gležnja i kad bi skupila stopala izgledalo je kao da sam nogama uronjena u šumsku stazu punu otpalih listova. Meni su one bile simbol topline doma. Valjda ih zato i pamtim. Bile su to godine kad je većina nosila papuče iz Rukotvorina s folklornim motivima, koje su radile i neke mraclinske obitelji. I ja sam ih imala, no nisu bile simbolične kao ove jesenske.
Kad zatvorim oči i pomislim na jesen, mogu osjetiti vlagu u zraku, miris magle i prvih dimova iz dimnjaka koji svojim teškim mirisom nisu ugodni, ali jamče da je ukućanima toplo. Jesen miriše na pekmez. Na miris ukiseljenih paprika i mošta koji vrije kad ga se obilazi gotovo s pobožnošću. Jesen miriše na pečene kostajne i naribano zelje koje ne širi zanosne mirise sve dok ga se ne savije u sarmu. Jesen miriše na drage ljude i draška promrzle nosiće kad te drage ljude zagrlite svjesni da je privilegija promatrati kako se priroda sprema na zasluženi počinak.
Jesen mirise na kiše koje nađu ponekad i put u cipelice dok se vrškovi prstiju namreškaju i postanu bezbojni. Jesen miriše na tople boje, ugodne oku. Jesen miriše na obilje plodova i miriše na jamčevinu da zima neće biti gladna. Jesen miriše na šarene kišobrane i veselo cvrkutanje dječice na putu iz škole. Jesen nije jesen života. Ona je samo priprema za odmor za novi život. Jesen je čarobna u svojoj raznolikosti, u svom pozivu na obiteljska okupljanja uz kostajna pucanca i mošta rezanca. Nisam melankolična u jesen. Samo smirena. Kao i sve u prirodi. I tu je bit svega.