Sva tri naziva označavaju istu stvar, samo u žargonu različitih generacija. Riječ je zabavnom dijelu mraclinske povijesti, koju pojedine generacije zorno opisuju u njihovim različitostima.
Šezdesetih su se godina održavali bali. Meni osobno taj naziv ima dozu glamura, jer bal je ipak nešto svečano, s određenim kodeksima ponašanja, koji su s vremenom nestali. Bali su se održavali nedjeljom, od 20 sati do ponoći. Cure i dečki stigli su na Zgradu prije tamburaša. Tamburaši su, naravno, bili Cicibani. Cure su stajale kod bine, a dečki kod ulaza u malu kuhinju. Oni imućniji su sjedili za stolom jer su, osim za ulaznicu, imali i za litru i vodu.
Kad bi Cicibani krenuli s prvim taktovima, možda bi pretjerano bilo reći da je nastao stampedo, ali utrka “tko prvi – njegova djevojka” svakako. Ono što je na sreću nestalo s vremenom, jest činjenica da danas djevojka može odbiti plesača ako ga iz nekog razloga ne želi za plesnog partnera. Tada to nije bilo moguće. Djevojka koja je bila dovoljno hrabra da ipak odbije, riskirala je i šamar, i nikoga to ne bi šokiralo. Je li se to ikad dogodilo, ne znam.
Dok je ples trajao, dečki zaduženi za prodaju, obilazili su parove i nudili naranče i perece. Ako dečko nije imao novaca ili iz nekog drugog razloga nije htio kupiti, jednostavno bi partnericu zavrtio i odveo dalje po plesnom podiju. Da bi sve bilo transparentno, ispod prozora su bile klupe na kojima su sjedile mame, popularno zvane novinarke. Ako je koja od njih procijenila da se stvara neka tajna veza, neprihvatljiva iz tko zna kojih razloga, potrudila bi se to sasjeći u začetku. Neke su ljubavi zaista tako i prekinute. Bali su, kako sam već rekla, završavali u ponoć. Pojedine su djevojke bile pune naranči i pereca, dovoljno za robne zalihe, neke pak nisu imale ništa. To je bilo ogledalo “preštimanosti” pojedine cure.
Poseban su događaj bile vatrogasne zabave i dočeci novih godina. To je ipak trajalo do ranih jutarnjih sati, uz biranje “miss večeri”, tombolu i neizostavne kobase. Smjenom generacija, Cicibane je zamijenila Peronospora (iako, prema navodima iz jednog intervjua Vladimira Cvetnica Mileka, nikad nisu nastupali pod tim imenom). U to je vrijeme već napravljen novi Dom, ali su se zabave, a ne više bali, zbog tradicije i dalje održavale na Zgradi. Bali su nestali, u Domu se pojavila nova vrsta zabave, s drukčijom vrstom glazbe, a novinarke su imale svoje mjesto na balkonu. Zabave su trajale do dva sata ujutro i okupljale mlade iz cijele okolice.
Čage su bile sve ovo prethodno nabrojeno, ali bez novinarki, sa prvim sentišima, na opće zgražanje puritanaca, što nije omelo nove vjetrove koji su zapuhali u Mraclinu.
Teško je današnjim generacijama prenijeti uzbuđenje oko iščekivanja čagi, plakata na važnim punktovima, bendova koji su žarili i palili u tom vremenu i garantirali dobru posjećenost. Bila su to dobra vremena – i za bali pod punom rasvjetom i za zabave i čage pod prigušenom. Moralni su se kriteriji mijenjali i ono što je u nekom vremenu bilo skandalozno, postaje društveno prihvatljivo. Uostalom, nije li tako i danas?!
Foto: arhiva KUD-a Dučec, arhiva obitelji Kos