Život i rad Nogometnog kluba Mraclin nikad nije bio obavijen finom patinom fantastike. Nekada je ta igra bila veselje, a danas je postala rad. Gore ima nešto onih koji su mu pisali povijest. I ostavili duboke tragove, zadali ciljeve i načine ponašanja. Iza kluba je još jedna nogometna polusezona. Slaba, loša, ispod prosjeka. Na koncu jeseni od 16 momčadi mi smo 9. na tablici, imamo samo 18 bodova, a prvak iz Ivanića duplo više od nas. Znam da se na skupštini bude prioritetno čitalo da smo na kraju onog prošlog prvenstva ipak i zasluženo bili četvrti, i to je lepo, i to je zgodno. Četvrti, drvena medalja, ali skoro ispred svih susjeda; a to ponekad ni malo i zna biti važno! No – nerijetko znamo reći – već se godinama na Novoj Grabi ne ispisuju stranice za povijest, bez obzira na silan trud predsjednika Gorana ‘kockice se još navek nisu najbolje posložile’. Jeni veliju da buju, drugi da ne znaju… kakgot to i ni, v celoj priči, najbitnije. Ni da ni bitno, ni da ni važno, ali rekel bi stari prec Marijan Vinetić – sve je bitno, sve je važno, ali ima ono kaj je od važnoga važnije. I u pravu je.
A kaj je to kaj je od važnoga važneje, vas pitam, bi rekli oni v Gruntovcu? Važno je održavati igralište i pripadajuće objekte. Kositi, zalijevati, čistiti, grijati, farbati. Na daleko nam po tom pitanju nema ravnih. To nam ide, malo doduše teže, ali ide i to treba čuvati. Sad, kad je već reč o tome, kad bi ih se još bolje čuvalo, glancalo, obdržavalo, dalo vu uporabu – bilo bi to još bolje, ali – da se razmemo – ni ovak ni loše. Ni. Tam dela jedan vrijedan čovjek i svaka mu čast. Nadalje, važno je kakti klub nikome ne biti dužen. To nismo, tu mladi prec Goran nikome ne da zgrešiti. Važno je i to da se na igralištu ne puštaju prek razglasa uhu nepoznate melodije, važno je ne psovati s leve strane igrališta na desnu, vikati na igrače ili još gore vikati na trenera ili golmana. Se su to mladi ljudi, skloni veselici i kupici više, dužem snu i sitnim grijesima nogometnim, pa im stoga stvarno i ni za zameriti kakva pogreška ili profulana lopta ili šansa. Ni im za zameriti kaj ima nedjelja kad nemaju ‘svoj dan’. Kaj znači? Zutra je ionak novi dan! Ali, da se razmemo – a to sam praf za praf i štel reči – važno je, zasigurno ne i najvažnije, pogledati priloženu fotografiju. Juniorski nogomet, tamo daleke 1981.godine. Muž do muža, prekaljeni španer do tvrdog halfa, zabijač i razbijač, visoki i ovi malo niži; jednom rečju Mraclinec do Mraclinca. Važno je, rekel bi stari prec Marjanček, ali i mnogi drugi, imati prekaljene parikožare u momčadi. Je to dug put, je to mnogo utakmica u nogama, je to ono kaj denes više nitko neče biti, ali – sve je važno, sve je bitno, ali ovo je od bitnega najbitneje. I dok smo prije petnaestak godina mogli ‘biti konkurentni’ na tržištu – hvala Gazdi – danas smo prisiljeni čuvati postojeće i težiti ka parikožaru u udarnom elfu. Vremena se mijenjaju, vremena su sve teža, a ako kasnimo u prilagodbi posljedice su uvijek bolne.
Na prvu stvar zvuči kao čarobna priča, pisati o klubu koji obožavaš od vremena nogometne inicijacije, ali zapravo ste je mogli podvesti pod omiljeni nazivnik – za jedan tračak radosti, hiljadu dana žalosti. U iznimnim šampionskim trenucima Mraclin je predstavljao zadovoljstvo i sreću, ali u običnom životu značio je i mali milijun nepotrebnih borbi, mačevanja s političkim, mjesnim i službenim namjesnicima, polemiziranja s nedodirljivim šefovima nogometa. Opet bez tolikih frustracija i trauma ništa na ovim prostorima nikada nije završilo.
Bila je to – kao i mnoge prije – generacija koja je imala dušu, koja se znala ‘razbiti’ i razveseliti, raskučiti zadnji dinar zarađen na Ciglani, ali koja je znala i plakati. Bila je to generacija koju je baš zbog toga Mraclin volio, a kada vas Mraclin voli – to nikada nije malo. Bila je to generacija ‘koja je znala nogometa’, koja je držala ključ gostionice kod crkve i ostavljala potrošeno na Trumanovom šanku.