IN MEMORIAM: DRAGUTIN KOS ČOMI 1945.-2012.
Četvrto je, već, Vidovo iza čoška otkad ga nema, još jedni Dani svetog Vida prolaze bez jednog od neizostavnih. Sjećanje je još uvijek friško, još uvijek jako fali… 
Prizivajući u svijest tijek onog “slavnog” neformalnog i prijateljskog razgovora pod lipanjskom ljepoticom u njegovom dvorištu koji je, malo i protiv njegove volje, onako gordo onomad osvanuo na mraclin.bloger.hr nekako mi se u srcu najviše zadržao jedan izraz koji je tada upotrijebio preko nekoliko puta. Svaki put mi se pritom činilo kao da mu je oko malo zasjalo, a glas poprimio neki ton, boju koju nije imao razgovarajući o običnim, zemaljskim stvarima. Boju koju bih nazvao gotovo svečanom, punom ponosa. “Čistokrvni Mraclinec”, ponavljao je, svaki puta trunku zanesenije, kao da ne može dovoljno naglasiti važnost tih riječi. Nije mi tada bilo baš najjasnije što je toliko važno u tim riječima, koju poantu zapravo kriju i zašto mu je bilo toliko stalo da ih naglasi.
Nije Čomi bio čovjek od velikih riječi da bi u tančine objašnjavao što je zapravo mislio kad je sebe opisao baš tim riječima, no sasvim je sigurno da u njima nije bilo ni najmanje zlobe, diskriminacije niti nekih drugih zlih primisli već čisti ponos i neizlječiva ljubav prema Mraclinu i svemu mraclinskom. Naslijeđe je to onog starog Mraclina, one stare škole, starog kova u kojem je biti Mraclinec značilo više od puste odrednice geografskog porijekla i više nego što to znači danas.
Označavalo je poštena, radišna i plemenita čovjeka u svakom smislu, punog ljubavi za svoje i poštovanja za tuđe. Samo ga je ta čista ljubav i to odgojem usađeno “mraclinsko stanje uma” tjeralo da godinama, nesmanjenim žarom, ostaje od pete do preko tjemena uronjen u mraclinski društveni život i nepovratno ga zaduži kroz sve funkcije i časti koje je obavljao i služio na čast i slavu Mraclina kao npr. dugogodišnji blagajnik NK Mraclin, plesač i svirač u KUD-u Dučec, vatrogasac i spremištar, domar, zeleni redar…
Mnogo je stvari koji mu nismo stigli reći prije nego je prešao u vječnost, a sve bi, zapravo, stale samo u jednu – fala!
