Podijeli

Puno sam se smijao ovih dana. Zaista jesam. Na što je trebalo i na što nije, ali smijao sam se. Ne, nisam se smijao na rupe po cestama Mraclina. Ne. To je već odavno ad acta, već odavno smo izgubili svaku nadu. Mraclinske rupe na cesti su poput suza samosažaljenja, osjećaj je tako oslobađajući, čist i ljudski. Nisi nikoga uvrijedio, šutiš, popiješ kavicu i opet šutiš; red šutnje, red kavice, pa opet malo šutiš. Ubrzaš korak kad osjetiš da je rupa, izbacim iz brzine kad osjetim da na nju nailazim,. Balansiram kad je potrebno. Odoljet ću, znam da hoću. Prolaze dani, mjeseci, godine, nikoga nije briga, buraz, stvarno – pa zar baš nikoga? I dalje se smijem ovih dana. Dohvatila me snaga koja briše sve suze sažaljenja. Želi da danas poslušam sebe. Zato se smijem. Zaista.

Veljača. Jutrom me budi pjev ptica. Pozivaju me na buđenje jer počinje dan. Još jučer smo se smrzavali na minus deset. Ne treba propustiti niti minute, treba se probuditi i držati oči otvorene. I kapute na vješalici. Sanjati budan i smijati se, dopustiti si. I čekati, jer zapravo uvijek nešto čekamo. Kišu, snijeg, prvu pobjedu, inspiraciju, jutarnju medicu, poziv, bezbrižan dan, nametnute kriterije… Dan će biti naporan i izazovan. Pun bezveznih ljudi u prolazu koji dođu, ‘razmrdaju’ te i izbace iz ravnoteže i nastave u svom smjeru. Nakon svega najbolje su naše kave koje završe na vinu! Jer život su upravo takve stvari.

Ne znam kako izgleda priča koju čekam. Siguran sam da ću je prepoznati čim je ugledam. I zato, molim vas, ne prilazite mi ako niste moja priča. Znam da ću nastaviti dalje, vrtjeti sunce između prstiju i igrati na pobjedu.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here