Podijeli

Danas mi je ponovno isključen internet. Virtualni svijet neko vrijeme opet ne postoji. Možda je to i ponekada dobro. Iako, više ne visim na netu kao prije, ali svejedno, volim biti povezana.

I današnji je dan obilježila velika vrućina. Noć je, sjedim na terasi dok mi gola ramena miluje vruć povjetarac. U krošnjama oraha nestala je pjesma ptica. Spavaju. Noć ispunjava pjesma zrikavaca, pa se osjećam kao da sjedim ispod borova negdje na nekoj obali mora kojeg oplakuju vali. Oblačno je, sivo. Možda se nebo smiluje pa napokon ispusti koju kapljicu kiše. Između oblaka proviruje tek jedna zvijezda, a pjesmu zrikavaca na trenutak zaustavlja buka motora nekog aviona koji je ovaj čas uzletio sa obližnjeg aerodroma krećući se svojom putanjom. Razmišljam o ljudima koje nosi na svojim krilima. Tko zna kamo putuju, gdje će se zaustaviti, koliko li će dugo biti tako visoko, visoko iznad nas? Možda satima! Zaželjeh im sretan put, onako u mislima, dok svjetla čelične ptice polako nestaju u sivilu oblaka.

Malo prije sam zalila svoje biljke u vrtu, mojem malom svijetu u kojem sam najsretnija. Nekako, čim ujutro ustanem, oblačim svoje vrtne cipele i odlazim pogledati kako su, gledam ih iz dana u dan kako rastu i napreduju, pa već pomalo ubirem plodove svojega rada. Suho je, jer danima već nije pala kiša. Žedna zemlja halapljivo guta vodu koju joj donosim. U trenu nestaje u pukotinama ravno do korijena mojih povrtnica koje mi zahvaljuju i vraćaju sočnim, svježim plodovima.

Žedni su i kukci koji se sjate oko vode. Danas sam promatrala igru jednog leptira. Slijetao je na šarene glavice cinija hraneći se sočnim nektarom. Što sam mu se više približavala on bi bježao od mene, no glad za nektarom bijaše jača i od straha, pa mi je ipak odlučio pozirati dok sam svojim fotoaparatom zaustavljala najljepše trenutke iz njegovog života.

Tek sam ove godine shvatila koje bogatstvo posjedujem u tom malom komadiću zemlje. Nikada, ali baš nikada nisam toliko uživala u vrtlarenju. Niti jednoj travki nisam dozvolila da ugrožava rast i razvoj mojih povrtnica, da im crpi hranu i vodu neophodnu za život. Kao u svim segmentima života tako i ovdje vrijedi ona koliko nekome daješ toliko ti se i vraća. Mislim da to zovemo ljubav. Uživam u svakom trenutku provedenom u ovom mojem malom komadiću svemira sretna što sam dio njega. I ne, ne bih se ni sa kime mijenjala, jer tu je moj svijet, moj život, moja sreća!

20. srpnja 2017. četvrtak

1 komentar

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here