Danas sam ljuta! Vani pada snijeg, gle čuda u veljači, iznenađenje za zimsku službu, samo takvo. I traje već nekoliko dana. Nadležni se još vjerojatno čude i smišljaju kako i od kuda da krenu. Ostala sam bez kruha, nemam germe da ga ispečem sama, i nema mi druge nego do dućana. Usput, treba navratiti u ambulantu i apoteku – pa već kada sam u pokretu na kraj sela – i po neophodne printeve za moj ručni rad. Pa hajde, obuvam bucke, oblačim jaknu i sjedam na bicikl, prometalo koje baš i nije primjereno za ovo doba godine, ali svejedno, sjediš, voziš se, ne hodaš pješke. Izlazim iz dvorišta koje još nije očišćeno, na ulicu koja je kao očišćena, no guram bicikl, jer ipak, bolje je spriječiti, nego se prostrijeti svom dužinom i težinom po cesti.
Prohodala budem svoju ulicu vjerojatno je glavna lijepo očišćena. Snijeg neumoljivo pada, a kako nosim naočale, pahulje se lijepe za stakla. Brisače za njih još nisu izmislili, ili možda jesu, samo ja nisam informirana. Te sitne, bijele, predivne pahulje nošene vjetrom, zabijaju mi se lice, i nije baš ugodno, a snjegobran nemam. Možda sam mogla uzeti kišobran, ali ne radi se o kiši. Osim toga, mrzim se voziti biciklom i pri tome u ruci držati tu obrambenu napravu. Ne nosim ni kapu, jednostavno je ne volim, pa mi se ti sitni, čudom prirode stvoreni kristalići, slažu na kosu koju lagano mrsi zimski povjetarac. Kak idilično (čitaj: sjeverac)!
I evo me ne glavnoj cesti. Krećem. Ide to meni. Svako malo prestižu me šleperi, kamioni, osobni auti. Ne, ne mičem se u snijeg! Vozim. Dolazim do ambulante. Snijega ko u priči. U meni polako kipi ljutnja. Pa zar se niti ovdje nije moglo očistiti kak spada!? Je li bi to možda morao učiniti dr. Barta ili sestra Mirica? Bolesni, pacijenti? Tko!?
Duž čitavog sela, imamo nogostup. Nije on nešto niti kada nema snijega, a kamoli sada kada ga je na njemu 30-ak cm. Pa se onako usput pitam, je li bi bio problem mojim sumještanima koji imaju kuće do istoga, možda tih par metara očistiti i napraviti stazicu? Pa tamo i gdje više nema nikoga, bi li bio problem potegnuti par lopata, pa da se nogostup može koristiti? Vjerojatno bi, jer na žalost, nije očišćen! Tu i tamo netaknuti snijeg na nogostupu presijecaju očišćeni izlazi iz pojedinih dvorišta za automobile, pa se onda na tim mjestima još vidno podeblja količinom izbačenog snijega. Razumijem da smo danas naučeni da nam netko „mora“ napraviti, ali isto tako smatram da mnogo toga možemo i sami. Jer, ne čistimo to ni Komunalcu, niti Gradu, već SEBI.
Danas izaći na glavnu cestu predstavlja opasnost za pješake, kako za odrasle, tako i za djecu koja moraju u školu, jer ne vjerujem da baš sve voze roditelji. Ili sam u krivu? Stigoh na svoj grunt, uzimam lopatu i čistim, makar zimske g(r)adosti i dalje frcaju s neba. Dobivam zamjenu u mladom mi i jedinom nasljedniku, a ja se bacam na kuhanje ručka. Možda je bolje da ne izlazim iz kuće dok ne okopni, jer sam ljuta, baš jako ljuta!