S prvim jesenskim danima čovjek nekako posegne u svoje dvorište; sakuplja, prevrće, ubire i u konačnici analizira uspješnost protekle vegetacijske godine. Tako smo i mi odlučili ovu jesen zaviriti u „Vrtove ruralnih sredina“ i s prilogom naše inženjerke hortikulture Ive Brozinčević u dva nastavka dočarati vam tranziciju okućnica našega kraja.
STARE OKUĆNICE
Dok šetate kraj „starih vila“ našega kraja zavirite li ikada preko plota? Pomislite li zašto su sve kuće tik uz put? Jeste li primjetili da ni jedna nema ulaz okrenut prema cesti (putu)? Pomislite li ikada na one stare, mirišljave, slatke, sitne, kupine, maline, jagode ili bobe grožđa koje je baka uvijek imala negdje uz ogradu? Pamtite li žuti drenek (drijen; Cornus mas) u punom cvatu, a ispod njega u savršenom prirodnom kontrastu ljubičaste zumbule? Je li to sve baš tako slučajno ili se nešto i planiralo?
Svakome se počinju buditi poetske slike seoske idile i nije slučajno da se u umjetnosti seoski vrt rado prikazivao kao neuredan metež u svojoj idiličnoj divljini. Upravo zbog toga planskog meteža i niza drugih problema koji su pogađali selo, sve do početka 20. stoljeća nije ni bilo znanstveno definirane i povijesno razvijene forme, no tada „seoski vrt“ ulazi u literaturu kao jedna od vrtnih formi.
Vrt, latinski hortus, znači ograđeni prostor; iz toga proizlazi i definicija vrta kao malog ograđenog zemljišta u blizini doma. Početak uređivanja vrtova započinje s pojavom prvih stalnih naselja, a traje sve do danas. Naravno, kroz povijest njihova svrha, oblik i namjena veoma variraju. Korisnicima ruralnih prostora nekada su bili važni lokacijski elementi: blizina vode, obrambena sigurnost, dovoljno obradivih poljoprivrednih površina. Na takvim lokacijama smještali su svoje kuće i ograđivali okućnice u svrhu zaštite boravišta od neprijatelja i divljih životinja. Tom logikom možemo ustvrditi da je sam vrt stariji i od farmi koje su kasnije građene. Zbog slobode kretanja životinja unutar dvorišta često su vrtovi bili posebno ograđeni, mali, zatvoreni prostori s geometrijski uređenim gredicama. Obzirom na socijalni i gospodarski položaj seljaka uzgajane su utilitarne vrste i biljke za kuću, dvorište, staju te nešto ukrasnog bilja. Prvenstvena funkcija vrta je bila da prehrani obitelj, a njegova uspješnost i izgled ovisili su isključivo o vještini domaćice.
Hrvatska u tom smislu doživljava procvat u sklopu Austrougarske jer se grade i formiraju vrtovi učitelja (školski vrtovi), samostanski i ljekarnički vrtovi, koji su predstavljali izvor ideja i novih kultura te time doprinjeli razvoju seoskih vrtova. Do tada je seljak bio više zainteresiran za meso nego cvijeće, a začini su uzgajani ne zbog ljepote već iz medicinskih razloga. Čak je i cvijeće prvih seoskih vrtova imalo praktično značenje – ljubičice (Viola sp.) su se širile tlom (zbog ugodnog mirisa i odbijanja štetočina); neveni (Calendula officinalis) i jaglaci (Primula vulgaris) bili su i lijepi, ali su se koristili i u kuhinji.
Sa planiranjem naselja započelo se i sa planiranjem vrtova unutar parcele. Laszowski još početkom 20. stoljeća u svojoj knjizi “Povijest Plemenite općine Turopolja” opisuje okućnice našeg kraja na ovaj način: “Tradicijsku okućnicu čine stambena kuća prizemnica, hiža, ili katnica hiža na trem, (velika hiža, čardak), ponegdje kućica za mlade (mala ižica, komora) i pomoćni gospodarski objekti: ljetna kuhinja (kuvarna), krušna peć, odlagalište drva (drvarna, drvarnica), gospodarski objekt u funkciji spremišta (komora), staja (štala), kolnica (uvoz), sjenik (senik, štagel, suša), kotac (svinjec), kokošinjac (kokošinjec), pčelinjak (ćelinjak), bunar (zdenec) i u novije vrijeme i kukuruzište (kuružnjak). Iako je raspored objekata na okućnici vrlo često slobodan, stambena je kuća u pravilu zabatom okrenuta prema cesti ili putu, a tek ponegdje glavnim pročeljem.“ Zapravo oblik parcele definirao je i raspored objekata, a samim time i vrta unutar okućnice. Duže i veće parcele imale su povrtnjak i njivu iza svih objekata, a ispred kuće cvjetnjak. Dok su ljudi na manjim parcelama koristili svaki metar pa su tako ispred kuće imali povrtnjak, a cvijeće nešto malo uz prilaz ili „plot“.
Iako su teška vremena na selu ljude prvenstveno tjerala na proizvodnju prehrambenih proizvoda ili onih od kojih je bila zajamčena korist ili dobit, prava domaćica nikada nije dozvolila da se na ganjku, putu do njega ili „de se vidi“ (uz plot) ne nađe kakva ukrasna vrsta. Osim pokazivanja i ukrašavanja taj prostor ispred kuće ili na samom ulazu bio je i najzaštićeniji od domaćih životinja koje su se slobodno kretale dvorištem. Vrt je obilovao cvijećem najviše u proljeće i rano ljeto zato što su tada najčešće sađeni geofiti i trajnice. (Tablica 1.) Ovaj odabir vrsta vrlo je logičan za ono vrijeme jer uz puno posla oko kuće, mnoštva djece, stoke (blaga), ručne obrade njiva i povrtnjaka domaćici nije ostajalo puno vremena za brigu oko zahtjevnih vrsta. Tako da su to uglavnom vrste koje se same razmnožavaju i šire uz pokoju korekciju i intervenciju. Nakon cvatnje proljetnih geofita (biljke koje rastu iz lukovica, gomolja, podanka ili rizoma; najčešće proljetnice, ali i poneke ljetnice) polako su krenule zeleniti trajnice koje uglavnom isto ne trebaju puno brige ni znanja oko uzgoja, a svake godine iznova obraduju svojom ljepotom.
Vrjednije i spretnije domaćice znale su skupljati, a na proljeće onda početi sijati i jednogodišnje i dvogodišnje vrste koje su uglavnom krasile vrt ljeti. Ovo je zahtijevalo već više znanja, vremena i truda kako bi se na vrijeme prikupile sjemenke, sortirale, skladištile, a potom dogodine i pravovremeno posijale. Najčešće su to bile jednogodišnje vrste čija trajnost je ograničena na jedan vegetacijski period i u njemu prolazi sve faze rasta od nicanja pa do cvatnje i stvaranja sjemenki. Za razliku od njih dvogodišnje vrste, kako i samo ime kaže, trebaju dvije godine (dva vegetacijska perioda) u kojem u prvoj godini prolaze nicanje i vegetacijski rast, a onda druge godine dolazi do cvatnje, dozrijevanja sjemena i propadanja. Naravno svaki vrt je imao i bar jednu drvenastu vrstu ili penjačicu (najčešće listopadnu) koje bi ljeti davale visinu i dimenziju vrtu, a zimi svojim golim granama ipak ostavljale dojam da na parceli nešto živi. Vrtovi turopoljskog kraja zimi su bili vrlo pusti, bez četinjača i drugih zimzelenih vrsta. Tek gole grane pokoje voćke, grma, ruže, jorgovana ili loze na brajdama.
Tablica 1. Najčešće biljne vrste uz stare okućnice
Papin novčić 
Turski karanfil, jagode i tratinčice 
Drenek 
Božur 
Srdašca 
Turski karanfil 
Ljiljan 
Cinija 
Suncokret