U ove vruće dane kad svi mediji javljaju o nestašici vode, možemo reći da smo sretnici kojima ta, životno važna tekućina, nikad nije nedostajala. Naprotiv, Mraclin je uvijek imao dovoljno vode, nekad i previše. Ali, ovo nije priča o asanaciji, o kojoj je toliko toga napisano i radi koje je Mraclin zabilježen u povijesti. Ovo je priča o vodi koja život znači. Kad kažemo voda, mislimo na bistru, prozirnu tekućinu, bez boje i mirisa, hladnu, osvježavajuću, vodu koja gasi žeđ, vodu koja je potrebna svim živim bićima na Planeti.
Kad odvrnemo slavinu, normalno je da iz nje poteče voda. Ni ne razmišljamo da se, ne tako davno, do vode dolazilo uz malo više truda nego ga mi ulažemo danas. To me vraća u sedamdesete godine prošlog stoljeća kad sam kod bake kroz prozor gledala tetu Veru Mamičinu kako iz zdenca izvlači vodu. Njezin rutinski posao meni je bio kao zanimljivi film s njom u glavnoj ulozi. Nije bila ni svjesna da je promatraju dva znatiželjna dječja oka, dok je, rupca zavezanog na glavi, s blagim osmijehom, prilazila bunaru. Čekala sam onaj trenutak kad je prazna kanta udarila na površinu vode u zdencu i kad je započeo malo teži dio, izvlačenje pune kante svježe vode. Napunivši kantu, laganim je korakom otišla u kuću, za svojim svakodnevnim poslovima, ne znajući da je bila pod prismotrom.
Moja baka nije imala zdenac. Imala je pumpu. U tu pumpu je trebalo doliti malo vode i onda pumpati, najprije lagano, a kako je voda dolazila, otpor je bio sve veći. Ispod pumpe je bio “kopajn za blago” i deda bi ga napunio i pustio kravice da se napiju. To sam promatrala s malo veće udaljenosti iz sigurnosnih razloga.
Svih spomenutih više nema. Njihova se svakodnevica uvelike razlikovala od naše. Dok nije bilo vodovoda, kanta s vodom je stajala obično na nekom pomoćnom stolicu, uz nju je bio emajlirani lončić s nekakvim motivima iz bajke ili sa običnim točkicama. Uglavnom je, barem na jednom mjestu, “bil scinan”. Nikoga to nije smetalo, dok “ni procurel” bio je u funkciji. Na nekim je kantama visila “šeflja”. Svatko od ukućana se mogao njome poslužiti i nije se razmišljalo o virusima i bakterijama. Život je bio ležerniji pa je neznanje ponekad formula za manji stres.
Kakva nas budućnost čeka po pitanju pitke vode ne želim znati. Naučeni smo da je voda, kao i zrak, nešto čega imamo u neograničenim količinama i da će tako biti zauvijek. Koliko pojedinačnih faktora utječe na prirodne cikluse naučili smo davno kao i to da se izostankom samo jednog – sve urušava. Priroda nas svakim danom opominje da smo izgubili poštovanje prema njoj. Ona je starija od svih nas, a starije poštujemo. Od njih učimo, upijamo mudrosti stečene kroz život. Dok ljudi u drugim dijelovima svijeta pješače kilometrima po vodu da bi preživjeli, nama je Bogom dana. Iz zdenca, pumpe ili slavine, uz minimalan trud, tekući život nam je na pladnju.
Voda je mekana i podatna, ali može nagristi kamen koji je tvrd i otporan. Mekanim pristupom omekšava se i najrigidniji kamen. Budimo i mi kao voda, služimo joj kao što ona služi nama. Za kraj, parafrazirat ću jednu poslovicu: ista ona voda po kojoj pliva čamac, taj čamac može i progutati.