Uvrede i komplimenti

– Mrcina jena, daj se pogleč kak zglediš! 

– Ja mrcina? Ti, palandra jena!

Ovo je bio sasvim normalan dijalog dviju žena ako bi se posvađale čija je kokoš ušla u čije dvorište ili ako je bila upitna međa. Našlo bi se tu još čitav niz banalnih razloga zašto su se žene u svađi tako “častile”. Naravno da su onda cijele obitelje zašutjele iako nisu bile uključene u verbalne duele.

Neki dan sam gledala dokumentarnu emisiju o Njemačkoj u 13. stoljeću. Jedan od zakona koji su imali – možete se vrijeđati, ali se ne smijete tući. Ozbiljna uvreda je bila ako nekom kažete da je “lizač tanjura”, ali se zbog toga nije išlo na sud.

Uvrede s početka priče uopće nisu morale biti utemeljene. Danas se vrijeđamo po svim osnovama i na svim medijima, ali sa sasvim novim imenicima, prilagođenim duhu vremena u kojem živimo. Kad ponestane argumenata, kreću uvrede. Nikome nisu drage ma kakav imunitet da ima na njih. Nekad su naše bake znale reći; reč je veter. Sve da i je, svjedoci smo kako vjetar može imati razornu moć.

S druge strane, komplimenti se rijetko daju, barem oni iskreni. Prečesto zvuče snishodljivo i proračunato. Zato i ne znamo primiti kompliment. Kad ti netko kaže: ovo si zaista lijepo napravio, ova frizura ti dobro stoji, krene opravdavanje – ma to je slučajno tako ispalo, mogu ja i bolje, ljepše itd. Zasigurno, ali kompliment je izrečen za tu stvar, taj trenutak i najljepše bi bilo pristojno se zahvaliti.

Život bi bio ljepši da jedni drugima priznamo zasluge, ljepotu, znanje, pokorimo u sebi to zrno zavisti jer lijepa riječ motivira, daje vjetar u leda i na koncu – stvara dobru atmosferu među ljudima. Ne znam je li se negdje još događaju sukobi s početka priče, nadam se da ne, a divno bi bilo da se i svi ostali svedu na minimum. Ipak imamo i razum i jezik da svoje impresije možemo izreći ljepše, uhu ugodnije, a i razumski prihvatljivije.